Moj ćaća je radio u Njemačkoj. Kući bi dolazio samo za veće blagdane kao i ostali koji su tamo radili. Tako da smo ga rijetko viđali. Nije bilo današnje tehnologije, jedina komunikacija je bila pismo.
Sjećam se kako je mater s nestrpljenjem čekala poštara i uvijek pitala “ima li išta za me?”, ako bi dobila negativan odgovor, kako bi samo bila razočarana. Kad bi stiglo pismo ostavila bi sav posao koji je radila i išla odmah čitati.
Odgovor je pisala navečer kad kada bi sve kućne poslove završila te polegne djecu da može u miru pisati. Čuvala je brižno ta pisma i znala ih po nekoliko puta čitati, svaki put ih je emotivno proživljavala. Privila bi ih sebi na njedra i tiho zaplakala. Koja radost bi zavladala u njenom srcu, koji osmijeh na njenom licu kad bi ćaća napisa da dolazi kući…
Preuzeto
Hercegovina u mom srcu
