Veliki pozdrav iz Bijeloga Polja, u kojem nas 35 sestara živimo svoju svakodnevicu uobičajenim ritmom s malim “izmjenama” koje nas tjeraju da se na najbolji mogući način uskladimo s novim okolnostima, jako neobičnim i izazovnim.
Mali, nevidljivi virus poučava nas da smo i mi ljudi “mali” i prolazni. Policijski sat od 20,00 do 5,00 poučava nas da je moguće utihnuti, zastati, osluškivati…
Zabrana kretanja osobama starijim od 65 godina (a takvih je većina u samostanu) uči nas kako je moguće kretati se “iznutra”… i biti zadovoljne i zahvalne za tolike ljepote našega samostana i samostanskog dvorišta u kojem možemo šetati i punim plućima disati s proljećem, kojega ništa ne može zaustaviti. Ono dolazi i pred našim očima sve se preobražava.
Sad kad su otpala neka naša svakodnevna “moranja” u prigodi smo zastati pored rascvjetale rane trešnje ili proljetnica ili maslina koje se orezuju i poručuju nam: “Ima li što kod tebe za orezivanje, čišćenje, pospremanje… Sad je trenutak za to…”. Ovo su trenutci „generalnih čišćenja“ na svim područjima života. Osobnom, obiteljskom, vjerničkom, društvenom…
Zastati u tom trenutku zahvalnosti… osakrameniti trenutak, biti cijela u njemu… bez planova, bez pitanja, bez onoga – ALI, AKO, ZAŠTO? Biti cijela i potpuno u SAKRAMENTU SADAŠNJEG TRENUTKA. Jer samo je važan ovaj dah, ovaj “zamah metlom”, kistom, olovkom, škarama, kuhačom…samo ovaj jedan jedincati zamah…ovaj korak…
I ništa, baš ništa mi ne nedostaje. Imam sve što mi je potrebno za vrijeme i za vječnost. Imam sebe, ovo sada, Božji dah u sebi…jer Bog jest i ja jesam. To je dostatno. Dah, kako to lijepo zvuči, kako je to sve u ovome vremenu kad zbog napadnutosti virusom mnogi gube dah i potrebni su respiratora da ih održi na životu.
A ja dišem i živim, i mirišem i osjećam i sve, baš sve mi biva učiteljem… I virus, i ljudi, i priroda, i tišina koja se spustila na zemlju poput nježnog pokrivača i zagrlila je…
Je li ovo sanjam ili je kotač povijesti svijeta kakvog sam do sada znala na trenutak usporio, dao priliku čovjeku da ga sustigne vlastita duša….? O da! Duboko u sebi osjećam mir i slutim sve mogućnosti ovoga izazova, ne, neću ovo zvati kušnjom, nego prilikom. Prilikom za još jedno proljeće, moje osobno proljeće ili novi preobražaj…
U neprilici prilika za razlučiti bitno od nebitnoga, za spoznati svu krhkost i svu dragocjenost života. Prilika za slavlje sadašnjeg trenutka meni darovanog. Okružena strahom, smrću, neizvjesnošću još više prianjam uz život, ljubim ga onakvim kakav jest… Svoju svakodnevicu želim promatrati Božanskim pogledom i bojati bojama s Njegove palete… i vjerovati u dobro, jedino dobro, najveće DOBRO…
Okolnosti su neobične, neki će reći teške, ali ja vjerujem da ma što se dogodilo “ne mogu dublje pasti nego u naručje Očevo”.
I dolaze mi na pamet riječi psalmiste: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom”.
Budite blagoslovljeni Božjom blizinom!
s. Dominika Anić
