Vrijeme u kojem živimo dobri i humani ljudi su velika rijetkost. Čedo Paić rođeni Šibenčanin s adresom u Nizozemskoj je zbog svojih humanih dijela zaslužio veliko poštovanje.
Čovjek koji je preko dvjesto puta samoinicijativno i o svom trošku posjetio hrvatske generale HV-a i HVO-e u Haagu.
Uz to je i u više navrata tijekom rata,a i još uvijek šalje vrijedne donacije u domovinu.
-Gospodine Paiću Vaša životna priča je veoma zanimljiva, te Vas za početak molimo da nam prvo kažete koliko ste dugo u Nizozemskoj?
“1971. godine bio sam u grupi sportaša veslača za O.I u Minhenu, ali mi je došla dobra ponuda da nešto sa svojim rukama zaradim za budućnost i računajući ostati par godina eto toliko mi se dopalo i radno i sportski a i kulturno da sam ostao do današnjeg dana to jest punih 48. godina”.
-Proslavili ste se i u sportu, a i danas ste aktivni na tom polju. Možete nam nešto više reći na tu temu?
“U bivšoj državi sam bio 8. puta prvak te države u veslanju, ali kad sam se počeo ponovo baviti u Nizozemskoj sa sportom izabrao sam biciklizam u kojem sam imao prilično dobrih rezultata, a i jedan sam od osnivača biciklizma u Šibeniku, tako da sam 2 puta vozio trku kroz Dalmaciju sa uspjehom. Po dolasku triatlona osvojio me taj sport i počeo se baviti s njime i kao prvi sportaš iz južnih krajeva Europe nastupio na europskom prvenstvu u Ironmanu gdje osvajam srebrenu medalju za seniore 40+. Pored toga nastupam na 31. klasičnom maraton od čega 9 u New Yorku i 1992 ispred UN s natpisom OVAJ MARATON JE ZA HRVATSKU koji je CNN imao 20 sekundi na ekranu. Sportskih uspjeha je bilo puno, a jedan će mi dugo ostati u sjećanju ,prvi sam proslavio dan Oluje 1996 trčeći od Šibenika do Knina i nazad s biciklom uz pratnju moto kluba policije i Šibenskih biciklista.1997 polažem za atletskog trenera i dajem treninge u 2 Nizozemska kluba i u jednom klubu stvaram prvaka Nizozemske na 400 m. u dvorani i vani, i još sam uvijek aktivan.”
-Istaknuli ste se u mnogim humanitarnim akcijama i djelima. Izuzetno je zanimljivo da ste samoinicijativno preko 200 puta posjetili naše generale u Hagu. Malo tko je učinio i približno toliko po tom pitanju kao što ste Vi. Kako je sve to počelo?
“U vezi naših pritvorenika u Haagu to je za mene jedna priča koja se ne može s niti jednom olovkom napisati ili ispričati, ali evo pokušat ću u kratkim crtama. Kao prvom našem pritvorenom generalu Blaškiću koji je već davno na slobodi, dužnost mi je bila da pomognem njegovoj obitelji dok bi bili ovdje. Kad je došao Ante Gotovina i ostali u crkvi gdje se održavala misa za Hrvate bila je gđa.Dunja i tu je nastala veza da se dogovorim s Antom da dođem kod njega u posjete jer imamo zajednički hobi, a to je slikarstvo. Kad me Gotovina poslije prvog pisma pozvao da dođemo ja i Slavica, taj trenutak ne znam kako da opišem. Tuga, radost ili veselje što možemo da vidimo našeg heroja u živo, ali na žalost ne na mjestu gdje bi želio. Prvi naš susret bio je u sobi za goste i ne mogu ga opisati, Nakon toga počeli smo ga više posjećivati i u tome se razvilo prijateljstvo, koje se nastavilo i s ostalim našim pritvorenicima. Kada su Gotovina i Markač izašli drugi naši osuđeni ljudi, Prlić i ostali su isto nas zvali da im uskratimo onih pet sat posjeta, koliko bi mi bili tamo i proveli bi ih u pričanju, igranju karata i zafrkanciji, pa bi napunili malo baterije do sljedećeg puta, To traje i do dan danas i preko 200 puta sam bio u posjetama, a najteži trenutak u svim posjetama mi je bio četiri dana prije Praljkove smrti smo bili kod njih i Praljak znajući da sam operirao prostatu i da je dobro sve prošlo zagrlio me je i rekao prijatelju čuvaj se ti nama trebaš nam još., Završetak znate svi, a vidio sam na svoje oči jer sam bio prisutan u sudnici. Evo ostao je još samo moj Šibenski general Milivoj Petković kojega ćemo nadam se ispratiti do kraja”.
U više navrata ste priskrbili vrijednu sportsku opremu i slali u domovinu. Na koji način je to sve krenulo i kada?
“Što se tiče mojih humanitarnih akcija to treba zahvaliti i dragom Bogu jer sam našao posao u firmi koja radi samo sa sportskim atributima, a i vodio sam za našu firmu i trenirao Kenijske trkače koji su bili sponzorirani od naše firme. U tom magazinu ima odjel povratnih artikla te se prije slalo u Rusiju ili Poljsku, ali kad sam ja predočio ondašnje ratno stanje u mojoj Lijepoj Hrvatskoj odmah su mi šefovi dozvolili da ja mogu to skupljati i slati udomovinu, pa eto tako do dan danas nema kluba u Hrvatskoj koji nije dobio bar nešto a i nezbrinuta djeca iz 12 gradova Hrvatske su bila obučena zaslugom suradnje HR pošte I dan danas se kupi i sprema donacija koju će preuzeti gos. Ilija Lončar”.
-U Vašoj prebogatoj biografiji je i slikarstvo. Vaši radovi krase domove poznatih osoba diljem svijeta. Čije ste sve portrete izradili?
“Što se tiče mog slikarstva kao amatera mogu se pohvaliti da sam imao izložbe u Amsterdamu, Zagrebu, Šibeniku, Širokom Brijegu , a moje slike imaju veliki sportaši glumci pa i sam Nizozemski kralj kojem sam osobno uručio sliku, a kao poznati Linda Grey glumica , Jan Raas svjetski prvak u biciklizmu, generali Gotovina, Markač, Čermak oredsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović…”.
.-Ovih dana je vrlo aktualna tema u društvo oko predsjedničkih izbora. Kandidatura Miroslava Škore je izazvala najviše pozornosti. Što Vi osobno mislite o tom?
“Što se tiče meni dragog pjevača Miroslava Škore on odlično pjeva, a i dobar je čovjek kakav treba našoj domovini. I kako on kaže dišemo isti zrak imamo puno zajedničkog u mišljenju za boljitak naše zemlje i ako postane predsjednik želim da ostvari ono što govori, a najviše mu želim dobro zdravlje” .
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
