Cvjetnica je nedjelja kojom započinje Veliki tjedan, nedjelja prije Uskrsa.
Svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano “vazmeno otajstvo”.
Vjernici se saberu pred crkvom. Svećenik blagoslovi maslinove ili druge grančice koje prisutni drže u rukama te navijesti evanđelje koje govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Vjernici zatim u procesiji krenu u crkvu.
Misno evanđelje je opis Isusove muke. Pjeva se tako da Isusove riječi pjeva svećenik, a ostale uloge, već prema tekstu, pjevači, odnosno zbor. Ako nema pjevača muka se može čitati.
Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja.
CVJETNA NEDJELJA je pokretni praznik, slavi se tjedan dana prije Uskrsa.
Na Cvitni petak na Dan sedam žalosti Blažene Djevice Marije održavaju klečanje u crkvi. Nakon klečanja nitko nije radio u polju ni u domu. U mjesnoj crkvi održavale su se tri mise i propovijedi.
Ispred crkve bio bi mali pazar, prodavalo se medene kolače: zečeve, konje, sablje, jaja, iz raznih figura, pa i svijeće. Svijeće su se kupovale za Uskrs u crkvu, a medene kolače su kumovi nosili kumčadima na Uskrs na dar.
Narod bi obično crno žalosno odijelo obukao.
Na Cvitnu subotu pucaju se kokice. Tada se ide po zeleno žito, te se pobačaju po žitu kokice i kazuje se magijska formula:
Nek’ je ‘vako veliko, nek’je ‘vako dobro žito, nek’ ‘vako bude veliko!
Posljednji tjedan korizme zove se Cvitna Nedilja , Cvetnica
To je ime motivirano običajem blagoslivljanja cvijeća na taj dan. Taj je običaj najprije uveden u krajevima gdje nema palmi i maslinovih grančica koje se tradicionalno blagoslivljaju na taj dan, a zatim se proširio i drugdje. Naravno, običaj blagoslivljanja palminih i maslinovih grančica puno je stariji, a vezan je uz Isusov ulazak u Jeruzalem.
U nedilju pravi se buket od macica i nosi se posvetiti u crkvu. Poslije mise čuva se buket, u slučaju velikog vihora treba ga spaliti u peći.
Cicamaca (vrba) se blagoslivlja u svim našim selima i nosi kući, gdje služi za zaštitu od udarca groma. Negdje se tim cvijećem okite grobovi, te nosi se malo na polje i u vinograd.
Kada se mještani iz crkve vraćaju kući cicamacu ne unose u sobu, u stan, nego ostave na prozoru i kazuju: Bjeste muhe i buhe, jer ide cicamaca!
Negdje su cicamacu su stavljali u vazu u koju su nalijeli vodu u kojoj se je kuhala šunka.
Na Cvitnu nedelju nosila se je u crkvu cicamaca koju je svećenik blagoslovio. Nakon toga je procesija ophodila crkvu, a vjernici su držali u ruci posvećenu macu. Takva se je maca nosila kući i zatikala iznad svete slike ili ogledala. Vjerovalo se je da zaštićuje od požara i groma, od bolesti, tuče i drugih nepogoda. Kada se je podigla strašna oluja, od mace se je u vatru bacila grančica da bi nevrijeme mimoišlo kuću i ukućane. Nešto se je mace zataknulo i pod strehu te se s njom zapalila vatra na Veliku subotu. U crkvi su preostalu macu skupili pa su ju sačuvali do naredne Pepelnice kada je zapaljena, a s tim pepelom vršio se je obred. Mace koje su zapaljene u domovima na Veliki petak, od njih dobiveni pepeo stavljali su na šunku kuhanu na Veliku subotu. U vodu za kuhanje šunke dolijevala se je i sveta voda. Ustvari, na taj način se kod kuće posvetila šunka.
