Iako nas znanstvenici i razni stručnjaci pokušavaju uvjeriti da svakim danom o koroni znamo sve više u stvarnosti mi kako vrijeme odmiče o tom virusu znamo sve manje. Kako drugačije objasniti svakodnevne objave kojima nas bombardiraju mediji o ovom nesretnom virusu.
Ono što je jedina istina jeste da je virus među nama, a puca nam glava od svih silnih pokušaja da nam “stručnjaci” objasne kako se prenosi. Jedan dan se prenosi zrakom, a drugi dan da to nije moguće. Jedan dan nas uvjeravaju da je to obična gripa, a već sutra da je to smrtonosna bolest. Uvjeravali su nas da je zdravim ljudima štetno nositi masku, da bi ti isti donosili naredbe da ih svi moramo nositi.
Pričali su da se testiraju samo oni sa simptomima, a sada kažu da korana i nema simptoma. Branili su nam kontakte, a oni sami su se grlili i bili prisni sa stranačkim kolegama, sportašima i pjevačicama.
I sada par mjeseci nakon pojave koronavirusa ne možemo da se ne upitamo da li je to ona ista bolest s počeka pandemije. Kada se u našem gradu pojavio prvi zaraženi pomislili smo da se nalazimo u ratnom stanju. Zatvorene su škole, firme, ugostiteljski objekti i sportske arene. Većina nas je bila u samoizolaciji, a broj zaraženih se nije drastično povećavao. U to vrijeme svako večer izlazili na balkone i prozore kako bi pružili potporu našim herojima koji su na prvoj crti obrane prema virusu.
Danas se broj zaraženih, nažalost i umrlih mjeri u stotinama. Stanje na terenu ne govori da je tako. Oni silni krizni stožeri s početka pandemije su nestali s lica zemlje, a ovaj napaćeni narod je prepušten sam sebi. Iako oni isti stručnjaci s početka priče znaju gdje su žarišta nitko ništa ne čini da bi ih pokušao ugasiti.
Na koncu kada sagledamo kako je bilo na početku pandemije i kako je danas ne možemo da se ne upitamo da li je riječ o istoj bolesti?
