1992. godine bivša JNA na čijem je čelu u Hercegovini bio general Perišić počela je granatirati Mostar. Granatiranju je prethodio ultimatum koji je Perišić uputio Kriznom stožeru Mostara zbog navodne otmice dva pilota. Donosimo isječke iz knjige Rat prije rata Viktora Stojkića koji je tada bio jedan od pregovarača sa generalom i njegovim suradnicima.
General Perišić te treba, rekao je tada Veselko Čerkez Viktoru Stojkiću.
— Što je , što hoće?
Ne znam. Čini mi se nešto hitno. General djeluje jako nervozno, govori mi dok idemo k telefonskom aparatu.
-Što je sad opet? —mrmljam sebi u bradu.
—Halo! Izvolite, gospodine generale, Stojkić je pri… — nisam se uspio ni predstaviti, general je uzbuđeno i povišenim tonom počeo svoj monolog.
~ Gospodine Stojkiću, u gradu se događaju õudne stvari, nestala su mi dva pilota.
Želim čuti o čemu se konkretno radi, tražim detaljnije informacije kako bih, eventualno, mogao poduzeti potrebne aktivnosti u vezi s navodnim incidentom, no general me uopće ne sluša, nego nastavlja svoj monolog sada već kao u nekom transu.
Sat da mi vratite pilote. Sada je 15.00 sati. Gospodine Stojkiću, imate jedan sat, ako ih ne vratite do 16.00 sati. General je izvan sebe, ipak uspijevam nekako prekinuti njegov monolog.
Gospodine generale, smirite se. Želite li razgovarati i da pokušamo riješiti problem koji ste mi iznijeli ili ćete i dalje imati monolog. Trebate mi dati podatke o okolnostima nestanka osoba koje tražite. Međutim, general nije uopće obraćao pozornost na ono što sam ja govorio nego je i dalje sada već histeričnim tonom, ponavljao istu priču.
Nestali su mi piloti, hoću da ih vratite, imate sat vremena. Nestali su mi piloti!
Očito je bilo da je samo tražio izgovor za ono sto smo znali da će se dogoditi._ Gospodine Stojkiću, ako mi ne vratite pilote do 16. sati bit će granatirani Cim, llići, Bijeli Brijeg, Mahala…
Po tko zna koji put pokušavam prekinuti ovaj monolog i reći mu da je ultimatum koji mi daje neprihvatljiv i da razlog koji navodi ne može biti opravdanje za odmazdu i rušenje grada. Pokušavam komunicirati smirenim tonom, ali što sam ja bio smireniji, on je bio sve nervozniji i histeričniji. Po zna koji put navodi ciljeve koje će gađati.
—Gospodine generale, poznat nam je. vas učinak u Zadru, nije potrebno da to dokazujete u Mostaru. Pokušavam smiriti generala, pozvati ga na savjest, jer je u Mostar došao iz Zadra koji je kao zapovjednik neselektivnim granatiranjem razrušio. S obzirom na to da sam ga ignorirao, general je bivao sve više frustriran da bi u jednom trenutku u potpunosti zgubio kontrolu, počeo je vikati i psovati i u svom tom svom ludilu naprasno je prekinuo razgovor.
Nakon ovoga teškog i mučnog razgovora nazočne u Kriznom stožeru izvijestio sam o ultimatumu koji mi je dao general Perišić. Konstatiramo da je JNA na isti ili sličan način postupala u situacijama kada im je trebao izgovor za bombardiranje grada i ubijanje nedužnih civila.
Način na koji je general Perišić tada postupio izgledao je kao da je donio konačnu odluku i da bi se njegova prijetnja napokon mogla realizirati, s obzirom na to da je do tada u više navrata prijetio bombardiranjem grada. Svojim bahatim ponašanjem pokušavao je biti uvjerljiv, no ipak u njegovu glasu se osjećala nesigurnost i strah. Nije mu bilo svejedno, bez obzira na njegov vojnički background.
U stvari, ovaj izgovor trebao mu je poslužiti kao razlog za otvorenu agresiju na Mostar i Hercegovinu i generala Perišića od njegova dolaska u Mostar i Hercegovinu. Pokušavam analizirati generala Perišića od njegova dolaska
početkom 1992. godine, kada je naslijedio generala Milana Torbicu koji nije ispunio zadaću koju je dobio. Na svim tim mnogobrojnim pregovorima i sastancima, bili su redovito nazočni predstavnici vojske i policije. Ne sjećam se da sam izostao niti s jednoga na kojima je skoro uvijek bio i Perišić. Na tim mnogobrojnim sastancima, generala i njegove suradnike sam dobro upoznao.
Kod generala Perišića i kod prethodnika mu generala Torbice, bez obzira na moć i poziciju koju su imali ipak se primjećivao strah i doza nesigurnosti i nelagode, ma koliko su oni to pokušavali vješto prikriti. Nije im bilo baš svejedno, jer su znali što će se dogoditi, i oni su, prije svega, samo ljudi tako da svoje osjećaje nisu mogli uvijek u potpunosti kontrolirati.
Na pregovorima sam vrlo često, gotovo uvijek, osuđivao tu vojsku, razloge njihova dolaska, upozoravajući svakodnevno građane da će mjesta gdje dođe JNA doživjeti sudbinu Vukovara. To se predstavnicima vojnih vlasti nije nimalo sviđalo, naprotiv, teško su podnosili da im se netko suprotstavlja. Na tim sastancima generala Perišića sam imao priliku upoznati i kao vojnika i kao čovjeka. Kao vojnik bio je indoktriniran komunističkom ideologijom i nije se bitno razlikovao od drugih oficira. Nekada bi nastupao s pozicije moći djelujući bahato i kruto, a drugi bi put, pak, nastupao kao vuk u janjećoj koži, do određenoga trenutka kada bi opet pokazao svoje pravo lice. Bio je čovjek s više lica, s karakteristikama tipičnim za osobe obrazovane u totalitarnom militarističkom sustavu.
U iščekivanju što će se dogoditi vrtio sam ovaj film u glavi, razmišljajući o tom hoće li se njegova prijetnja obistiniti, odnosno je li odlučio pokrenuti rat i otvorenu agresiju na Mostar i Hercegovinu.
U vezi s ultimatumom koji nam je general dao, u Kriznom stožeru su mišljenja bila podijeljena. Znali smo da će nas napasti, samo je bilo pitanje trenutka kada će to biti. Hoće li to biti ba danas, uskoro ćemo saznati. Odbrojavanje je počelo. Ostalo nam je samo Čekati i nadati se…
Neizvjesnost i iščekivanje, prekidaju jake detonacije. S terena informacije sustižu jedna drugu. Granatira se Bijeli Brijeg, po Studentskom centru padaju granate, Cim i Ilići su u plamenu, pogođeni su Orlac i Donja Mahala. Vatrogasna postrojba intervenira na objektima koji gore pod Bijelim Brijegom. U gradu panika, kao i u Kriznom tabu gdje telefoni stalno zvone. Javljam se na telefon na poziv i odmah prepoznajem generala Perisica.
Gledam na sat, 16 sati i 10 minuta.
General mi uspaničenim glasom pokušava objasniti kako nisam ispoštovao njegov ultimatum.. Nisam želio slušati njegove pomalo naivne i smije šne izgovore. Prekinuo sam njegovo izlaganje, jer je i mom strpljenju došao kraj, i onda sam počeo svoj monolog.
—Generale, svaka Vam čast. Stvarno držite do svoje riječi, deset minuta ste prekoračili obećani termin, hrabar ste čovjek, ubijate nedužne ljude, žene i djecu, General stalno pokušava prekinuti moj monolog, sada nekim kao pomirljivim
tonom na sto nisam uopće obraćao pozornost, nego sam nastavio još žešćim tonom da mu još jednom kažem sve što o njemu mislim i da ih se niti najmanje ne bojimo.
~ Isti vam je scenarij, sve gradove ste najprije počeli neselektivno granatirati, rušiti i ubijati. Vi ste, generale, kukavica. Ovdje nećete uspjeti. Izgubiti ćete rat. Hercegovina je nepokorena zemlja. Povijest će vam suditi, generale, zapamtite.
General je uvidio da ne može doći do riječi, pa sam u jednom trenutku osjetio kao da je posustao, da više i ne pokušava nešto suvislo kazati, a ja sam nastavio svoju priču u istom tonu.
—Stidjet će vas se vaša djeca i vaši potomci. Prokleti bili vi i vaši nalogodavci. Mostar vam ovo nikad neće zaboraviti niti oprostiti. General je opet pokušavao nešto reći, no nisam ga želio više slušati i spustio sam slušalicu. Tako je završio moj posljednji razgovor s generalom Perišićem. Bio je to početak neviđene i nezapamćene agresije u povijesti Mostara i Hercegovine.
