Dan kada su Plemkinje disale kao jedno, skupa sa svojim Mostarom. Dan kada se ostvario san svake djevojke na ovome terenu. Dan koji je zlatnim slovima urezan u sjećanje svake od njih, niz čije su se lice tada kao potok slijevale suze radosnice. Dan koji su one čekale godinama, svoju priliku za pokazat se ovom Mostaru.
To su i uspjele, zaledile su Cazin na -11, a bilo je potrebno samo -7. Dan koji će svakoj od njih do kraja života biti dokaz da se snovi ostvaruju samo ako u njih dovoljno jako vjeruješ.
Dan kada su po tko zna koji put zavoljele svoj rodni grad, koji im i nije dao toliko prilike za napredak, ali dao im je ljude koji su ih toga dana pohrlili podržati u malu školsku dvoranu na Bijelom brijegu.
Grmio je glas istih tih ljudi kroz 60 minuta utakmice, a na kraju, u 59. minuti ustaju i svi kao jedan pjevaju: ŠAMPIONI. Dan ponosa i slave ne samo Plemkinja i čelnih ljudi ovog ljubavlju vođenog kluba, nego i cijelog Mostara.
