Obilježavanje godišnjice masakra na Korićanskim stijenama, planina Vlašić, održat će se danas.
Korićanske stijene mjesto su zločina koje je počinio Interventni vod prijedorske policije nad nesrpskim civilima iz Prijedora i Kotor Varoši.
U završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora, koje je trajalo od 22. svibnja 1992. godine, prijedorske srpske civilne, vojne i policijske vlasti su 21. kolovoza 1992. godine organizirale i izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992.-1995. godine.
Dvadesetprvog kolovoza 1992. godine, jedan od niza prognaničkih konvoja, organiziranih s ciljem potpunog istrebljenja nesrba iz Prijedora, krenuo je prema Travniku. Jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi i deportirao preživjele civile s Mataruškog Brda, dok je drugi deportirao civile zatvorene u logoru Trnopolje. Sprovodili su ih dobro naoružani pripadnici interventnog voda prijedorske policije, a konvoj je preko Kozarca krenuo prema Travniku. Više od 1.200 Bošnjaka i Hrvata, među kojima je bio veliki broj žena, djece, bolesnih i staraca, prilikom ovog istrebljenja satima su bili u prepunim šleperima i autobusima, izloženi nesnosnim vrućinama bez hrane i vode. Zaustavljanja su se provodila radi pljačke, pri čemu su civili bili tučeni, maltretirani i ponižavani od strane pripadnika interventnog voda. Plijen iz pljačke obećan je izvršiteljima od strane naredbodavaca kako bi što učinkovitije “čistili”.
Na rijeci Ugar, planina Vlašić, iz prepunih šlepera i autobusa uz tuču i nasilje selektirano je oko 180 muškaraca u dva druga autobusa. Nakon 15 minuta vožnje, prvi autobus je zaustavljen, a logoraši iz autobusa su izvučeni van. Sprovedeni su do ruba provalije. Zatim im je naređeno da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu “kao da se mole Bogu”. “Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive,” uzviknuo je Darko Mrđa i dao znak za paljbu. Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tijela padala su u ponor provalije. Mnogi logoraši, u nadi da će izbjeći smrt, sami su skakali s vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara, kako je priopćeno iz Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka.
Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tijela padala su u ponor provalije. Mnogi logoraši, u nadi da će izbjeći smrt, sami su skakali s vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara.
Logoraši koji su bili u drugom autobusu izvođeni su u grupama po dva, tri čovjeka, vođeni do litice i likvidirani pucnjem s leđa. Nakon masakra čuli su se jecaji preživjelih logoraša s dna provalije. Damir Ivanković, također osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na preživjele i ranjene. Kako bi bili sigurni da nitko ne ostane živ, zločinci su na tijela logoraša bacali ručne bombe.
Neposredno nakon dobro obavljenog “čišćenja”, izvršitelji i vozači autobusa su se u Skender Vakufu, danas Kneževo, častili jelom i pićem, a plaćali su novcem i zlatom opljačkanim od prognanih i ubijenih žrtava.
U Haškom tribunalu, tijekom izvođenja brojnih dokaza u jednako brojnim sudskim postupcima, Korićanske stijene označene su kao mjesto koje pokazuje svu brutalnost, odnosno primjer masovnih ubojstava s ciljem etničkog čišćenja teritorija.
Do sada je 11 osoba osuđeno za zločin na Korićanskim stijenama.
Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivnju za isti zločin.
Neki od policajaca koji su sudjelovali u masakru priznali su krivnju, i to: Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14 godina, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.
Osim njih, za zločin na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH pravomoćno su osuđeni: Saša Zečević, Marinko Lepoja i Radoslav Knežević na po 23 godine zatvora, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu i Željko Stojnić na 15 godina zatvora. Oslobađajuće presude izrečene su Petru Čivčiću i Branku Topoli.
Organizatori skupa su Regionalni savez udruženja logoraša regije Banja Luka i Udruga obitelji poginulih i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor Varoš uz podršku Saveza logoraša u BiH.
