Nastavak svibanjskih zapadnohercegovačkih događanja je bio na mostu ponad Studenčice do koje je stigla vojska s dva kamiona i labudicom, koja je na sebi vozila tenk.
Tu biva zaustavljena munjevitom akcijom koordiniranom od strane temeljnih ogranaka HDZ i Policije kojom su doveli cijeli Ljubuški i područje od Gruda, Tihaljine, Drinovaca, Vrgorca, Imotskog u Ljubuški i na taj način dokazali kako prolaza kroz Ljubuški i zapadnu Hercegovinu više nema.
Ljubuški događaj je trajao dva dana, koliko je bio blokiran promet između Čapljine i Ljubuškog, a jugovojsci više nije bilo prolaza kroz Ljubušku općinu.
Nakon ova dva dana potpune blokade uslijedila je desetodnevna aktivna straža, a dionica puta od Trebižata do ćuprije, sve do oslobođenja Vojarne, bila je pod potpunom kontrolom.
Iako je događaj zaustavljanja bio spontan potrebno je pohvaliti sva privatna i javna poduzeća, tadašnju crkvenu i svjetovnu vlast, kao i Policiju koja ništa nije prepustila slučaju.
Trijezno i svjesno su na vrijeme, odmah početkom događanja u Sloveniji, krenuli s organiziranjem i zaštitom Ljubuškog.
Treba istaknuti kako su upravo gore navedeni izvjestili pučanstvo o izvršenom helikopterskom desantu na područje Zapadne Hercegovine.
Ljubuški, kao i cijela Zapadna Hercegovina, treba i mora biti ponosna na jedinstvo i događaje pobjedničkih svibanjskih dana i treba ih upisati zlatnim slovima u noviju povijest.
Dopustite mi pravo na lokalpatriotizam i ponos na svoj Ljubuški koji je prisilio dio JNA na povlačenje i odustajanje od svoga cilja.
8. svibnja 1991. bi trebalo proglasiti danom zajedništva, pobjede i zahvalnosti.
Ivan Dedić: Članak u 45. Kršnom zavičaju
Na današnji dan 1991. godine narod Ljubuškog je stao pred Jugovojsku u Studencima. Tim povodom prenosimo tekst Ivana Dedića objavljen u Kršnom zavičaju.
O tom događaju pročitao sam u 24. Kršnom Zavičaju iz 1991. na 177. str:
Iz čapljinskoga garnizona “Miro Popara” dva kamiona vojske pod ratnom spremom 8. svibnja 1991. kreću prema Ljubuškom. Budući da o tim pokretima nisu obaviještene ni općinske ni republičke vlasti pučanstvo Zapadne Hercegovine uznemireno izlazi pred vojsku i goloruko staje na prolazne putove. Tako se čapljinska vojska zaustavlja u Studencima kod mosta na Studenčici, a mostarska u selu Polog prije Lištice.
Zapovjednik mostarske vojarne pukovnik Milan Pantelić pokazao je dostojanstveno razumijevanje prema uznemirenim građanima. Nije bio spreman ni na kakvo nasilje protiv ljudi koji su željeli osigurati svoj mir na miran način. Tako se čapljinska vojska vratila u vojarnu, a mostarska u pratnji građanskih vlasti mirno prošla do Kupresa i do kasne jeseni nije odatle izvela nikakve nasilničke pohode…
U nekoliko razgovora sa sudionicima zaustavljanja Jugovojske na Studenčici doznao sam, kako je tada bilo u Ljubuškom i u Studencima. Nisam pronašao nijednu fotografiju. No vjerujem da postoje, ali…?
O tomu sam razgovarao sa sedam osoba, ali ne u isto vrijeme. Imena svojih sugovornika ne ću spominjati.
Većina nikada, na žalost, nije pročitala ovaj Kršni Zavičaj, a uglavnom su mi svi isto pričali.
U čapljinskoj vojarni tada je bila auto-jedinica bez vojske, kao na primjer tada u Mostaru. No, u autima koji su pošli prema Ljubuškom bili su naoružani vojnici. Iz Čapljine je stigla obavijest da se vojska sprema u Ljubuški
Bio je radni dan. Kad je vijest stigla u Famos i Platnaru, većina je odmah napuštala svoja radna mjesta i krenula u Studence. Vijest se brzo širila po čitavoj općini, pa su iz svih ljubuških sela ljudi dolazili u Studence. Staro i mlado, a najviše je bilo civila – preko 90%! Kako bi dolazili autima, bilo manjim bilo većim, parkirali bi se jedan iza drugoga u obje trake. Tako je u jednom trenutku povorka bila od mosta na Studenčici do navrh Studenaca. Nije bilo puno naoružanih, ali su ponijeli sa sobom, tko je imao što ponijeti od kuće. Na samom mostu je zaustavljen prolaz. Cisterna, narod, vozila, blokada… Ako bi vojska krenula, narod je bio spreman dignuti most u zrak.
Skupilo se više od 1.000 ljudi. Dogovorili su se da će tu ostati dok se vojska ne vrati u Čapljinu. Tako su stražarili dva dana. Kad je stigla vijest da se JNA vratila u vojarnu, narod je planirao zatvoriti i ostale prolaze, ako bude potreba…
Procjena jednog mog sugovornika je, da se vojska zaustavila u selu Trebižatu ispod nadvožnjaka i tu čekala zapovijed… Nisu dočekali naredbu za nastavak puta, nego za povratak u čapljinsku vojarnu…
Nakon njihovog povratka, narod se počeo razilaziti i oslobađati put Studenci-Ljubuški. Sve je prošlo bez pucnjave, mirno, ponosno i dostojanstveno!
Većina sudionika je još živa, pa može to puno vjerodostojnije ispričati. Volio bih da ovaj moj tekst nekoga potakne, pa da i on ispriča o tom događaju.
Možda je tko očuvao bar koju fotografiju toga događaja! Budimo ponosni na svako dobro, koje se dogodilo u našoj zavičajnoj povijesti!
Zašto i ljubuški čelnici ne bi obilježili most u Studencima, kao što to učiniše Širokobriježani u Pologu?! Kada će netko o tom događaju snimiti bar dokumentarac?!
Ljubuški, počni pričati svoju priču iz Domovinskog rata koja nije kratka! Sjeti se prošlosti, da se ne moraš brinuti za budućnost!
ljubuski.net
