Vjerujem da dosta raje ne zna storiju o nastanku “Mostarski kiša” svojevremeno najbolje ekipe u malom nogometu koja je harala po malonogometnim turnirima u Jugoslavije…
Povijest i storija počela se pisati u Zagrebu 1979 godine…
Igrajući za momčad “Kaj” na turniru u malom nogometu “Kutija šibica 1978”, tada veležov reprezentativac Blaž Slisković je kazao:
– Sve je to luk i voda! Ima u Mostaru jedan Lola koji je za sve nas profesor u haklu na male golove!
Nitko ga nije shvaćao ozbiljno, vjerovalo se da Baka pretjeruje. Jer, zar bi tamo neki anonimni Lola zaista mogao zasjeniti poznate i priznate zagrebačke i beogradske haklere, pa i samog Baku, koji su u zemlji, pa i u Austriji i tadašnjoj SR Njemačkoj, osvajali pregršt trofeja i pohvala? Ne, nije to moguće!
A Blaž je doista govorio istinu pokazalo se za koju godinu.
Trinaest Hercegovaca i po jedan Bosanac i Dalmatinac, predvođeni Dankom Grgićem Lolom, nadvisili su ostalih 255 momčadi, što su se, tajno ili javno, nadali gutljaju pobjedničkog šampanjca.
“Mostarske kiše” nisu hlapile ni pred prvoligaškim asovima, Rajkom i Željkom Janjaninom, ni pred početničkom tremom TV kamera (TV Zagreb je izravno prenosila finalni susret Poljomehanizacija – Mostarske kiše).
Uska studentska izbica doma “Stjepan Radić” na Savi natrpana je plaketama, medaljama i pokalima. Ipak, počasno mjesto rezervirano je za plavo ukoričenu pjesmu Pere Zupca “Mostarske kise”: – “U Mostaru sam volio jednu Svetlanu, jedne jeseni…”
– Ne, nitko od nas nikada nije imao Svetlanu, ali nam je Perina pjesma, kao i svim Mostarcima, prirasla srcu. Nemojte se stoga čuditi što smo upravo tim imenom krstili momčad – priča Njegovan Kožulj zagrebački student, inicijator i organizator sastava.
Bila je to klapa, koja je zajedno već desetak godina, još od onih vremena kad su se kao klinci kupali pod Starim mostom, u Neretvi ili s razvijenim crvenim barjacima trčali pod Bijelom brijegom i skandirali u slavu Duška, Kulje, Mare, Ćele, Čorbe, Brace, Kane, Rileta i ostalih Rođenih.
Lopta im je ostala najveća ljubav i po dolasku u Zagreb, na studije. U Domu na Savi ubrzo postadoše najcjenjenija loptačka momčad (ništa čudno, jer većina ih studira na Fakultetu za fizičku kulturu, a neki sa usmjerenjem “nogomet”). Jezgro momčadi od prvih dana sačinjavaju Njegovan, njegov mlađi brat Dragan i Jozo Skoko. Ipak, osim Domskog prvenstva, nisu zabilježili neki veći uspjeh na turnirima u Zagrebu (četvrti u Botincu, ispali u drugom kolu na Trešnjevci, itd).
Sami su bili svjesni da bi slično prošli, možda i gore i u “Kutiji šibica 79” da im iz kola u kolo nisu stizala pojačanja “šejtana sa Kantarevca” iz grada na Neretvi.
Ta pojačanja i njihove putešestvije iz Mostara do Zagreba, kao i boravak u Zagrebu, posebna su priča.
U prvom su kolu igrali Njegovan i Drago Kozulj, Jozo i Ivan Skoko, Ivan Budimir, Srećko Pavlović, Drago Vranić, Stipe Mekinić i Zelimir Azinović, a jedina pomoć iz Mostara došla je u Asimu Muratbegoviću..
Pri odlasku iz Zagreba, Asim je obećao momcima da će na slijedeći susret dovesti Lolu. A Lolu, iako zaposlenog, kako se ispostavilo nije trebalo moljakati da vikend provede u Zagrebu, na parketu između malih golova, jer on je živio za taj sport i dobru loptu, ma gdje i nevažno protiv koga..
Dakle, već u drugom kolu “Kiše” su u svojim redovima imale udarni tandem Lola – Asim. Bojazni za visok plasman više nije bilo. Naime, na vrlo jakim mostarskim turnirima u malom nogometu, pobjednik se unaprijed zna – to je momčad u kojoj igra Lola. Lola je najčešće na Kantarevcu igrao za ekipu “Bajrama”, a Asim za “Crvenu trojku” ,a sad zajedno svakom protivniku, pa bili to i profesionalci, mogli su dati “tri fore”….
Lola i Asim igraju “veliku loptu”, Lola za Borac iz Čapljine, a Asim za mostarsku Lokomotivu …ali trava i kopačka, velike daljine, snagatorstvo i rijetki kontakti sa loptom nije njihov teren, tu su tek korisni suigrači, ali na tvrdoj podlozi dimenzija rukometnog igrališta u zepama, tenama ili bosi tu su carevi ..Tu je tek pravo mantanje. Protivnik zna gdje je lopta tek kad završi u golu, iza golmanovih leđa..
“Morgan”, je bio jedan od favorita turnira, u četvrtom ozbiljan protivnik za Kiše, pa je Fićo, Zijada Čoke Glavovića morao do Zagreba dovući jača pojačanja u liku “Čoke” Glavovića, Zorana “Levija” Savića, Enesa “Šice” Spahića i Saše Kolonje …Kolonja i Čoka kod dvije neretvanske neprelazne pećine pred golom, a naprijed Lola, Levi i Asim da siju paniku i Šice da veže konce na sredini terena. Naime svi turniri na Kantarevcu su igrani sa četiri igrača u polju i petim golmanom, a Kutija šibica je igrana sa pet igrača u polju, što je bila još jedna prednost za mostarke igrače…Ipak u ovom ključnom meču nije se došlo dalje od nerješenog rezultata ..i penala.
– Ti su sedmerci oduzeli svakom tri godine života. Ali, kad smo i njih pregrmili, znao sam da nas nitko ne može zaustaviti – prisjeća se Njegovan, koji je više problema imao sa smještajem i prehranom momaka, nego s protivnicima na parketu.
Pojačanja iz Mostara postala su, silom prilika, ne samo ilegalci u studentskim krevetima, već i “padobranci” u jeftinim paviljonskim menzama. Ali, tko je mario za komfor, kad je lopta u pitanju.
Nakon novogodišnjih praznika, a prije odlučujućih utakmica turnira, krenula je autobusom, vozom i već spomenutim “Fićom”, desetoročlana ekspedicija iz Mostara u Zagreb. Na ispraćaju u Mostaru padoše i posljednje instrukcije od Raje: “Ne vraćajte se u Mostar, bez prvog mjesta… ostanite u Zagrebu”.
Mostarske kiše preozbiljno su shvatile upute ili prijetnju, pa su prigrabile i ostale trofeje: Lola je proglašen najboljim igračem turnira, a mali Stipe Mekinić, jedini Dalmatinac među Hercegovcima, najuspješniji je čuvar mreže devetog turnira “Kutija šibica”, tada prvi put proglašenog za “Prvo otvoreno prvenstvo Jugoslavije u Malom nogometu”
Konačno je bio zadovoljan mali Gordan, sin Mirka Kožulja, vođe momčadi, koji je nakon svih sedam predfinalnih pobjeda imao isti komentar: “Slabo, slabo…” Sretan je bio i jedini pravi navijač, Đuro, inače upravitelj Doma “Stjepan Radić”, koji je od početka turnira pratio utakmice “svojih stanara” i koji je dobroćudno žmirkao pred ilegalcima i “padobrancima” u paviljonskim hodnicima.
A u svlačionici Mostarskih kiša, nakon velikog finala, vladala je prava strka, jer za nepuna dva sata kretao je posljednji vlak za Mostar, a već u zoru valjalo je biti na radnim mjestima. Dakle, za veselje nije bilo vremena…
Ipak ostala je slava iz tih dana, veliko ime Mostarskih kiša u svijetu male lopte koje su sljedeće generacije mostarskih “šejtana” još par puta potvrdili pobjedama na ovom turniru i od prvog puta crnim flomasterom u duhu mostarskih lisaka zapisano na drvenim vratima Studenskog doma na Savi: “Ako će i ovaj sudac slabo da nam sudi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…”.
Ovo je slika ekipe Mostarske Kiše, godinu dana nakon događaja opisanih u ovoj priči: Saša Kolonja, Kula Bernadic u civilnom, Asim Muratbegović, Čoka Glavovič, Jure Džidić, Mahmut Stupac -Đeri, Danko Lola Grgić, Šice, Zoran Levi Savić.
Tekst i fotografija prenesen sa Facebook stranice “Priče kroz Mostar i Hercegovinu”.
