Kraj pustog ognjišta pokraj starog oraha
sjedi časni branitelj s krunicom na vratu
od nje se ne odvaja ni u miru-ni u ratu
Samo suza s lica još mu društvo pravi
Oči bez žara, izmučeno lice
još mlad čovjek, a sijede sve na glavi
Pričao bi kaže puno toga
što k’o obruč oko srca steže
al’ u grlu zapele su riječi
zbog nepravde od koje mnogi sad bježe
Za zemlju je svoju krvario
a sad djecu svoju u svijet ispratio
Svakog dana sve nas je manje
na prodaju kuće i imanje
Vika djece odavno se gasi
Zemljo moja ko će od tog da te spasi
Svak u svakom sad dušmana vidi
Boga se ne boji, naroda ne stidi
Svaka riječ im k’o da otrov bljuju
za dobro nikako ne žele da čuju
Dok mu sjetan pogled luta u daljinu
slutim u njedrima bol da ga peče
pa još samo ovo kao opomenu reče:
“Nek se ne zaboravi
pokoljenja o tom nek uče i pišu
Četrnaest stoljeća pradjedovi naši
na ovome tlu bivaju i dišu
Sad su zaboravljeni svi prijatelji moji
koliko nas odlazi još se samo broji
Ne dajte da se upaljeno svijetlo ugasi
ZEMLJO MOJA ‘KO ĆE OD TOG DA TE SPASI”
Kad je ove riječi izustio
na koljena sama naslonila mu se glava
izgledalo je kao da spava…….
Daniela Škegro
