Osmi dio-priče s putovanja
Put do Münchena busom je hvala Bogu završio dobro.
Nije bilo usputnih zaustavjanja i kontrola, osim pauze koja se podrazumijeva,te smo na odredište stigli sa nekih tri sata zakašnjenja koje su izgubljene na graničnim prijelazima.
Već nakon desetak dana ponovno sam u Mostaru i valjalo je krenuti za Paris na proslavu jubilarne dvadeset-pete godišnjice braka moje prijateljice iz djetinjstva.
Bila je nedjelja i na moju radost sunčan dan.
Kako nije bio direktan let Dubrovnik-Paris
Let je planiran- Dubrovnik-Zagreb
Zagreb-Paris.
Sama pomisao na dva puta u danu slijetanje i polijetanje bila je dovoljna za duplu nervozu.
“Tješilo me” jer sam se sjetila jednog putovanja kad sam u jednom danu više puta presijedala neplanski.
Tad sam imala let Sarajevo-München -München-Kopenhagen
i povratak isti dan.
Međutim, avion iz Sarajeva za München je kasnio pri dolasku u München nekih dvadesetak minuta što je bilo dovoljno da ne uspijem presjesti na avion za Kopenhagen.
Od kompanije smo dobili 20 eura da se okrijepimo do sljedećeg zamjenskog leta. Tako da su putnici koji su imali kartu za Kopenhagen,dobili zamjenske karte za let München-Hamburg,a potom Hamburg-Kopenhagen.
Nakon dva sata boravka u Kopenhagenu valjalo je krenuti natrag u tom istom danu.
Letjeli smo od Kopenhagena do Münchena, a potom München-Sarajevo.
Prisjećajući se tog dana kada sam u 4 sata ujutro izišla iz kuće i vratila se navečer oko ponoći, onda ovo i nije tako strašno.
Bila sam “ponosna ” na sebe i taj pretrpljeni strah od letenja.
Međutim, to ipak nije bilo dovoljno da se dolaskom u zračnu luku Ćilipi nervoza u želudcu ponovno ne oglasi.
Kako je rakija u Hercegovini “lijek za sve” i najrasprostranjeniji i najučinkovitiji “antidepresiv” ,prije kontrole sam popila gutljaj domaće travarice kako bih ublažila nervozu.
Djelovalo je, ali ne dovoljno!
Moje mjesto u avionu je bilo kraj prozora i još prije polijetanja sam spustila roletnice da ne gledam van.
Ostatak travarice nisam mogla pronijeti u avion, a bila je potrebna.
Po ustaljenom običaju, bez obzira kojim prijevoznim sredstvom putujem prvo se prekrstim. Potom počnem iz ručne torbe vaditi Krunicu(kako mi kažemo u Hercegovini Očenaše),zatim Svetu sol i zatvorenih očiju počmem moliti.
Zazivam iz srca i duše Svemogućeg Spasitelja, Majku Božju, Svetog Antu, sve Svetce,anđele i Arkanđele da budu u pomoći i napomoći.
Avion se dizao. Moja molitva je trajala i dalje.
Kada sam završila i pospremila stvari u torbu,obratio mi se gospodin koji je sjedio do mene.
“Primjećujem da Vas je strah”-rekao je
-“Da, bojim se letiti, zapravo ne volim se naći u situacijama u kojima ne mogu imati kontrolu,a to je svakako avion.
Jer na 7 ili 10 tisuća metara u iznad zemlje apsoluno sam nemoćna”-govorila sam vidno uznemirena
“Vi ste nevjernik, pa je onda i razumljivo takvo mišljenje. Čemu se toliko krstite i čemu ti “ukrasi” koje držite u rukama(mislio je na Očenaše i Svetu sol)”-rekao je staloženim tonom.
Od šoka narednih par sekundi nisam uspjela progovoriti.
Kad sam došla sebi povišenim tonom u sekundi izgovorih -“Prvo, ne želim sa Vama raspravljati, a potom od kud Vam pravo da me vrijeđate i nazivate nevjernikom .Naravno da vjerujem zbog tog se i molim. A, Vi bi ste trebali gledati svoja posla,a ne vrijeđati ljude oko sebe”
Toliko sam bila ljuta zbog tih njegovih riječi da sam na tren zaboravila kako sam u avionu.
“Ne, uopće Vas ne vrijeđam već mi čudno da se nazivate vjernicom, da molite, a pri tom se i dalje bojite”-jednako staloženim i mirnim tonom govorio je gospodin na sjedištu do mog
“Gospodine, stvarno ću Vas zamoliti da mi se više ne obraćate jer očito niste svjesni svojih riječi, a pogotovo značenje vjere”- izgovorila sam u jedom dahu
“Gospođo smirite se. Ja sam svećenik i putujem za Zagreb u civilnoj odjeći, pa Vas je to zbunilo i niste mogli pretpostaviti koliko znam o vjeri. Nije mi namjera uznemiravati Vas, dapače.
Kao vjernik sam bezuvjetno siguran da me Bog čuva i u zraku, i na vodi,i na tlu…bilo gdje da se zadesim
Vjerujem Mu i siguran sam da me čuva”-govorio je sa podjednako blagim tonom i uz osmijeh ohrabrenja
Ponovno sam ostala zatečena.
Zamislila sam se duboko i već nakon par sekundi shvatila da je potpuno u pravu.
Bog nas čuva u zraku, na vodi, ispod vode, na tlu, ma bilo gdje da se nalaziš. Samo Mu se treba prepustiti i vjerovati!
Već u sljedećij minuti sam podigla svoje roletnice i gledala kako se primičemo Zagrebu i slijetanju.
Zahvalna svećeniku na prekrasnom objašnjenju koje je bilo u datom momentu vrlo učinkovito.
Sigurna sam da ga je Bog poslao jer ništa se ne događa bez razloga
“Vežite pojaseve jer uskoro slijećemo…”-čulo se iz razglasa
Strah nisam više osjećala i prvi put u životu sam mirno gledala slijetanje kroz podignute roletne na prozorčićima aviona.
Znala sam da nas Bog čuva i u zraku, i na vodi, i na tlu, ma bilo gdje se zadesimo.
Samo treba vjerovati!
Nastavit će se….
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.IN
Ne propustite pročitati prve nastavke Priča iz autobusa za Njemačku
Priče iz autobusa za Njemačku: Mara i Luca dršću zbog punih torbičaka, Ante stišće Maksuziju
Priče iz autobusa za Njemačku 3 dio: Janje moja,šta misliš ‘oće li nas pritresat na Salzburgu?
Daniela Škegro: Vozač ubacuje film “Prosjaci i sinovi” koji 80 % putnika zna napamet
Daniela Škegro: Priče iz autobusa za Njemačku
Mate da si lipši, slikava bi se ko i ja
Daniela Škegro: Nekada su busevi za Njemačku bili puni starijih ljudi, danas su puni mladosti
