Nisam od onih koji su skloni vjerovati ljudima u cijelosti.
Ne radi se o potpunom nepovjerenju,ali
uvijek se “ostavi dovoljno prostora”,da me ne mogu razočarati…unaprijed znam… jer to su ipak samo ljudi…
Navikla sam da su skloni svemu i svačemu, samo najmanje dobru.
Samo jednom u svom životu sam bez ikakve sumnje nekomu povjerovala.
Nikada neću saznati zašto.
Toliko vjerovala nekom kao u čovjeka s potpunim pouzdanjem i bezuvjetno.
Ne odnosi se na potpuno pouzdanje u ljubavi, da ne bi bilo zabune već u nekog kao čovjeka neovisno ima li ljubavi ili ne.
Zapravo ,od onih sam kojima ljudi ne fale kad na bilo koji način i iz bilo kog razloga dođe do prekida komunikacije.
I kasnije kada ih sretnem u prolazu “ne primijetim ih”, ni na koji način me to “ne dira”.
Ali kad posve nenadano susretnete jedinu osobu kojoj ste potpuno vjerovali, za koju bi ne jednu već obje ruke u vatru stavili i dođete u situaciju da ne znate što učiniti,kako se ponašati, gdje pogledati,gubite orijentaciju…
Definitivno pretežak osjećaj od čije težine se u čovjeku u stotinkama počinje da lomi poput najkrhkijeg stakla.
Čak i tamo gdje si najčvršći.
I kada bi me netko pitao s čime se može mjeriti taj osjećaj – ni približno ne bih mogla pojasniti.
Valjda za neke stvari ne postoji pojašnjenje.
Koliko god da si siguran kako si jak, život te dovede u situaciju da si nekad i slab.
Učiš dok si živ.
Daniela Škegro
