Istinite priče iz busa (Šesti dio)
Balinovac. Ukrcavanje na noćnu liniju prema Njemačkoj. Dobro je uvijek malo mahnuti pri nailasku busa jer Balinovac je usputna postaja.
Neki čak ni ne stanu, ako se na kratko ne pretvorite u “zastavu” i mašete, dok vozač procjeni da li ste putnik ili tek poznanik koji maše.
U reklamnim kampanjama se ti isti busevi najavljuju/oglašavaju kao luksuzna putovanja. Od tog je jedino iskoristivo slovo “L” kao laž.
O udobnim sjedištima sa reklama se može samo zamišljati. Svi oni malo dužih nogu nakon putovanja mogu komotno potražiti usluge fizijatra ili ortopeda. Wc koji se pominje u reklamnoj kampanji je također vrlo često u pojedinim buseevima “nije u funkciji”
Wifi -za kojeg misliš da će oblakšati putovanje “ne radi”u više situacija.
Ako zucneš da je to prevara. Te kako se nebi trebali oglašavati sa nečim što svaki put nije putnicima na dohvat ruke.
E, tad si izrod. Napadnut jer tražiš previše. A, ti zapravo tražiš samo ono što je ta kompanija reklamirala kao svoju uslugu putnicima.
Stariji putnici i vozači će uglavnom dobaciti slično svakome ko bude negodovao zbog nedostatka wifi
“Krvi ti, kako ste do sad putovali”
“Šta bi vi izmišljali” “Trides’ godina putujem autobusom i ta nakarada mi nikad nije falila”
-“Ajde Mate ne pričaj ti vazda.Evo i meni fali što nema internet. Obećala sam unuki slati slike iz busa. Sad ne mogu.”
“Anka,eto i tebe jamilo. Štaš slat’ .Šta ima gledat na slikam’ ,baba ko baba.Tako isto ja did.”-uz smijeh je odgovorio stariji gospodin svojoj poznanici koja je sjedila nasuprot njega.
Po izrazu gospođe shvatih da joj baš nije drago na koji način joj se obratio poznanik.
-“Mate, jesam ja baba,a šta tebi smeta što se slikam. Ta ne trošim tvoj telefun. A i ti da si lipši, slikava bi se ko i ja.”-dobacila je uz smijeh gospođa Anka
“Jami ti jednu paljevicu bonbonu, pa ćeš manje zborit.”-simpatično je dodao Mate
-“E paljivica bonbona more Mate.To mi nekako najdraže vazdat imat u torbi.”
Simpatično je bilo slušati tih dvoje starijih ljudi koji su nasmijali sve putnike na bližnjim sjedalima.
Moja greška je bilo putovanje noćnom linjom subotom jer tad su busevi doslovno nalik šipku punom zrna.
-“Odma morete svi osloboditi sjedala do vas jer bus će biti pun.”-vozač je naglasio poslije ukrcaja putnika u Šujici.
Da je govorio istinu uvjerili su se svi u busu jer na zadnjoj stanici na kojoj su punici ulazili-primljeno samo onoliko koliko je preostalo slobodnih mjesta.
Dolaskom na Hrvatsku granicu smo obavješteni od vozača da uz pune isprave ponesemo sve stvari koje imamo u busu i da “jedan po jedan” dođemo po svoje torbe u bunker.
Pokupivši sve što sam bila imala kraj sjedišta.To je vrećica s hranom, torbica i mala torba ispod nogu u kojoj je bilo pedesetak mojih knjiga naručenih za dijasporu.
Malo sam bila zabrinuta, ako mi oduzmu knjige jer to je nekako moje. Pomislih,pa to i nije neki šverc jer svi znaju da se “od pisanja” uglavnom ne može živjeti. I da većina uz to radi i neki posao radi zarade.
Izvukla sam svoj veliki kofer, na njega stavila torbu sa knjigama,i lagano vukla. Torba na ramenu i vrećica u ruci.
Nije mi bilo svejedno jer sam razvijala film, kako će carinici reagirati na torbu sa knjigama. Redovno su tu i dvije šteke cigareta za vlastite potrebe.
Na tren pomislih da će se možda smilovati jer ne nosim alkohol, suhomestane proizvode, sir…
“Proletila” sam pokraj policiske kontrole da čim prije dam na uvid torbe,kako bih se riješila neizvjesnosti i moguće zaplijene knjiga.
-“Gospođo,prvo na pregled dajte isprave,pa potom stavite stvari na stol.”-obratila mi se djelatnica carinarnice
Postupila sam po uputama.
Nakon dvije minute,moje stvari su se našle na stolu pred djelatnicom carinarnice.
Prvo sam mukom otvorila kofer na koji sam trebala sjesti da ga mogu zatvoriti.
Na zadnje potezanje patenta, kao iz neke magične kutije iz kofera su počeli “iskakati”: fen, četke za kosu, čarape, maice, vrećice sa cipelama….
-“U redu,možete to maknuti u stranu.”- i krajičkom oka dala mi do znanja da je na redu ostala moja prtljaga
Nastavit će se….
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.IN
