Vjerujem kako ne postoji čovjek koji nije osjetio ljudsku zlobu na svojoj kožu.
Zli ljudi su često zlobni spram svojih mogućnosti i dometa.
Postoji ona nemala brojka ljudi koja kao da je “satkana od hrđe” i cijeli im život prolazi u ogovaranju drugog i mržnji.
Preopterećeni su pravljenjem raznih spletka i smicalica drugome.
Zapravo njima nije potreban nikakav konkretan razlog da bi nekog mrzili i tako se “hranili”.
Nekog će mrziti što ima bolje cipele od njih,a drugog pak što ima lošije cipele od njih.
Nikada neće pronaći razlog za ljubav.
Razlog za dobrotu. Oni će uvijek imati razlog za širenje osobnog nezadovoljstva i negativne energije.
Na taj način liječe svoje frustracije,svoju neostvarenost i raznorazne komplekse.
U pokušaju blaćenja i omalovažavanja drugog nastoje “istaknuti svoju veličinu”.
Koja u tom njihovom pokušaju izgleda manja od “makova zrna”.
Zbilja je otužno promatrati “u što im život prolazi”.
Ne(svjesni)da su nezanimljivi, uvijek će iznova i iznova “nastojati ostaviti dojam da su bitni”.
Naravno, ne nečim bitnim i konkretnim već po ustaljenom rasporedu to će biti na način da se “uzvisuju ponižavajući drugog”.
Loš pokušaj sa još lošijim rezultatom.
Nesposobni i nezainteresirani da bilo što stvaraju, a tako uporni u želji da “razaraju”.
Oni su “toliko sposobni” da će i u najsunčanijem danu uspjeti pronaći “tamu”.
Do njihovih duša ne dopire svjetlost.
Pohvaliti drugog je za njih nezamislivo i to smatraju osobnim porazom.
Oni u svemu traže samo mane, pa makar ih morali izmisliti, kako bi živjeli “u kaljuži vlastitog života”.
Tuđa sreća ih rastuži. Tuđi uspjeh smatraju svojim neuspjehom.
Nesposobni da daju niti da primaju ljubav.
Vječito učahureni u “kapsulu negativnosti i zla” iz koje “odašilju isti takav sadržaj”.
I kada imaju i kada nemaju – oni nemaju jer su “taoci svog unutarnjeg nezadovoljstva”.
Doista im je život pretežak.
Zamislite- ne daj Bože da se svaki dan budite i liježete bez vlastitih snova,nada i želje.
Bez uživanja u svakodnevnim sitnim radostima jer ste svu svoju energiju usmjerili ka tuđim životima. Ne, oni se neće zadiviti samoiznikolom cvijetu u kamenu, ni bistrom potoku, niti zastati da osluhnu veseli pjev ptica.
Neće se zadiviti čovjeku.
Za njih ne vrijedi -Deset Božjih zapovijedi.
Oni će u svakom pokušaju dobra tražiti zlo.
Svaku nadu tjerati u beznađe.
Svaku ljubav pretvarati u mržnju.
I vječito kukati nad svojim životom kojeg “ne žive” jer su preopterećeni životima znanih i neznanih. Kako god se okrene nije im lako .
Ne daj Bože biti im u koži. Istinski mi je žao što nikada neće moći osjetiti čari i sve blagodati življenja “vlastitog života”, ma kakav god da on bio jer i kao takav vrjedniji je od tuđeg. Oni misle da pobjeđuju dok drugog povrjeđuju.
Bez srca i mozga (je ipak najteže živjeti)…ljudi.
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
