Sedmi dio priča iz autobusa za Njemačku
“Imate li gospođo nalog za ovoliku količinu knjiga koju nosite sa sobom ?”-ljubazno me upitala djelatnica carinarnice.
“Nemam, ali to su moje knjige. Pod moje mislim kako sam ja autor istih.”-pokušavala sam spasiti situaciju
-“Razumijem gospođo da su Vaše knjige, ali Vi u svakom slučaju trebate imate pismeni nalog za iste.”-dodala je ponovno ljubazno
“Stvarno nisam znala. Iskreno mislila sam da imam pravo ponijeti za rodbinu i prijatelje po primjerak. Kao što vidite i sami da su tu tri različita naslova. S obzirom da knjiga sama po sebi se nebi trebala i nije pokušaj mita, rado ću Vam pokloniti jednu.”-te sam sa vrha torbe izvukla knjigu “Moja Hercegovina”
U sekundi shvatih da na graničnom prelazu Brod, naslov knjige i nije baš pametna ideja… “Oh,oprostite-greškom sam povukla prvu knjigu sa vrha.Za Vas je nešto drugo ..”-i sa osmijehom joj pružila knjigu poezije “Samo žena”
Ljubazna djelatnica se osmijehnula i zahvalila.
“Sada prođite, a ubuduće nemojte misliti jer sada znate da je za takvo što potreban nalog.”
Zahvalila sam jednom, i krenula u skupljanje stvari po stolu. Na jedvite jade i uz pomoć drugog djelstnika carinarnice- kofer sam ponovno uspijela zatvoriti. S obzirom na pun autobus putnika i detaljan pregled, naslućivalo se da ćemo bar dva sata ostati tu.
Udaljila sam se na mjesto gdje su bili i ostali putnici koji su završili pregled. Tu je ujedno bio i prostor na kom je dozvoljeno zapaliti cigaretu. Groz glavu mi prolazi misao, da je ne tako davno,unazad nekih 4-5 godina, putnici u busevima su uglavnom bili stariji ljudi koji su već dugo godina u inozemstu te preprodavači automobila, nutelle i dertedženta za veš,vitamina. Danas je slika potpuno drugačija.
Busevi su puni mladosti koja odlazi u svijet i po neki umirivljenik koji živi na relaciji “domovina-dijaspora’.
Napokon smo krenuli dalje.
Svijetla u busu se pogasila. I taman kad sam bila spremna da malo zaspem, putnici su počeli raspravljati o oduzetim stvarima.
Nekima su oduzeli i ono malo što su ponijeli, a nije bilo dozvoljeno. Drugima su pak oduzeli sve. Trećima su progledi kroz prste na minimalna prekoračenja uz napomenu da se takvo što više ne ponavlja.
-“Sićaš li se ti Zore Davidove ?” “A,di je se neću sićat. Najstariji sin joj i sad radi s mojim. Naočit momak i upitan.Šta je š njome da nije umrla ovo dana?” -“Ma jok,živa je. Oboje su sad u penziji.I ona i David. Već se sitio ima od tog nekoliko godina kad smo išli iz Njemačke zajedno busom. Ona tad još radila. Išla na odmor, a i ćer od sestre joj se tad udavala. Ponila u torbi tri iljade maraka.
I kad je bus sta’ na Plitvicama, šofer reka da dobro pazimo i da ne nasidnemo na prevare onije što vrte šibice. Njozi sve jamilo. Ona išla tamo š njima,ko pogađat.I staro more bit manito .Reka šofer prija već je izašla da to niko ne radi. Onda kukanje i krivljavina kad im jami sve pare.”
Dok sam slušala njihov razgovor kroz glavu mi se vratilo i jedno sjećanje kada sam osobno vidjela par ljudi koji su normalno izišli na pauzu na tom istom odmaralištu ,a vraćali se sa kuknjavom i hvatanjem rukama za glavu. Takvim događajima zaista nije bilo ugodno svjedočiti.
Iz misli me prene zvuk koji me obavještavao o pristigloj poruci.
To je bila moja prijateljica iz djetinjstva koja je me obavjestila o njenoj jubilarnoj proslavi godišnjice braka i kako mi je kupila kartu za avion ,uz napomenu da svakako dođem.
Bez obzira što sam tisuću puta naglasila da letim samo kad “moram”. Pa bi mi uvijek u šali znali reći da ne budem “seljanka” i da, ako mogu nekad letiti, mogu i uvijek.
Trudila sam se zaspati i ne misliti na let.
Nastavit će se…..
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.IN
Ne propustite pročitati prve nastavke Priča iz autobusa za Njemačku
Priče iz autobusa za Njemačku: Mara i Luca dršću zbog punih torbičaka, Ante stišće Maksuziju
Priče iz autobusa za Njemačku 3 dio: Janje moja,šta misliš ‘oće li nas pritresat na Salzburgu?
Daniela Škegro: Vozač ubacuje film “Prosjaci i sinovi” koji 80 % putnika zna napamet
