Trudim se ispravno živjeti svoju vjeru sa željom da se kršćanski običaji i tradicija njeguju i očuvaju.
Kad kažem živim vjeru, to onda podrazumijeva širiti ljubav uvijek i bez prestanka. Prema svakomu bez iznimke.
Vjera=ljubav!
Ne treba naglašavati da se oduvijek Gospojina kako mi kažemo u Hercegovini proslavljala na poseban način i s posebnom radošću.
Iz Mostara bi najviše ljudi za blagdan Velike Gospe prije rata išli u Široki Brijeg i Gorance. Nakon ukazanja Blažene Djevice Marije tada se i u to sveto mjesto išlo i na taj dan. Tu je poslije sv.Mise uvijek bio dernek na kojemu bi se proveselilo, prozborilo, dobro pojelo i zapjevalo.
Još kao dijete išla sam s pokojnom bakom i djedom u Gorance gdje se “Pod Jelom”,svake godine na Gospojinu okupljao veli broj ljudi da časti i slavi Blaženu Djevicu Mariju i Dan Uznesenja na Nebesa.
Nakon sv.Mise bi se otišlo u tad koliko se sjećam jednu jedinu gostionu na pivu i pečenje. Mnogi bi sa sobom u svojim torbacima (koje možemo vidjeti danas u kulturno umjetničkim društvima ili muzejima) nosili civaru, uštipke, peksimete, sira i mesa pa bi na obližnjoj ledini razastrijeli čiste krpe/salvete ili stolnjake da se jede što se ponijelo. Sokovi i pivo su se kupovali u gostioni ili kod preprodavača koji su stajali kraj crkve i hladili pića u velikoj bačvi.
Imao ili ne imao, ponio sa sobom ili ne ponio – nitko nije mogao ostati gladan i žedan.”Nutkalo” se na silu da se srcem podijeli sve što se ima.
Pa volim kazati “samo torba iz koje srcem dijeliš nikad ne može ostati prazna jer se puni blagoslovom s Nebesa”.
Ljudi koji bi dolazili iz daljnjih mjesta su se posebno pazili da im ne dao Bog nešto ne zafali. Nije tajna da su odlazili i punih ruku darova koje su im iz srca napunile vrijedne seljačke ruke.
Blagost,ljubav i radost se širila poput kakva povjetarca u ljetne dane, koji doslovno milovao obraze s toliko ljubavi kao kad majka miluje svoje dijete.
Na one koji hodočaste za blagdana se uvijek gledalo s pažnjom jer su širili vjeru Isusovu. Širili su ljubav.
Nečuveno je u taj vakat bilo da se ne napoji i ne nahrani taj čovjek, koliko god on sam i imao u izobilju “ića i pića”.
Sinoć je određen broj ljudi hodočastio u Međugorje pokloniti se našoj Majci i moliti se.
Moliti se ,kako za sebe, tako i za druge.
Jer nijedan istinski kršćanin ne moli samo za sebe.
I općenito u životu je zadatak od dragoga Boga da se gladnog najede, žednog napoji, a umornog okrijepi.
Ne učiniti to, a biti u mogućnosti je grijeh.
Puno veći grijeh od ukrasti.
S toga jedan istinit događaj od sinoć.
Djevojka jedna s tetkom hodočastila u Međugorje. Kako je put bio duži od 30 km, onda se ljudi i preznojavaju ,a naročito oni koji nisu u kondiciji jer značajne dionice puta su uz brdo.
Tako te dvije žene nadomak Čitluka ugledaše prekrasnu kuću ispod koje je ugostiteljski objekt.
Vanjska bašta se sastojala od drvenih klupa i bila je točno ispred kuće.
Kako je bilo tri sata ujutro, odlučiše tako mokre od znoja i umorne, skoniti se par minuta od jakog vjetra koji je počeo puhati na mahove.
Ušle su na prstima na baštu, odnosno drvene klupe u nadi da će se odmoriti 5 minuta, zamijeniti svoje mokre majice koje su postajale sve neudobnije zbog vjetra.
Šaputale su kako je dobro da su pronašle taj kutak koji će ih skriti od prolaznika dok se preobuku.
U tom trenutku se čuo histeričan i povišen ton muškarca koji je uperio bateriju prema mladoj djevojci govoreći :”Što tu radite, izlazite odmah”
Mlada djevojka se uplašila i trudila se da objasni njihov problem govoreći :”Oprostite molim vas, hodamo cijelu noć ,idemo za Međugorje, i tetka je željela samo da se presvuče jer ne može na ulici zbog ljudi koji prolaze. Molim vas pustite nas samo,”
U tom trenutku taj muškarac je postao još histeričniji s još povišenijim tonom “Napoljeee odmah. Nije vam ovo svlačionica. Raaazlaaz odmah rek’o sam”
Uplašene žene su pognute glave brzo napustile objekt i krenule dalje svojim putem.
Posve je sigurno da je riječ o “siromahu”,koji uz sve bogatstvo je potpuni prazan i siromašan.
Nije on bogalj bez udova, ali je bogalj “bez srca”, a to je kud i kamo gore i opasnije.
Uzalud ogromna kuća, bašta, poslovni prostor i automobili pred kućom kad siromaštvo duše njime vlada.
Onda se sjetih onih vremena kad su ljudi bili više sretniji što više daju i podijele.
I onda ljudi danas kažu da se boje ovog ili onog virusa.
Od virusa koji vlada u duši i glavi ovakvih bogatih siromaha – nema pogubnijeg virusa.
Ne tako daleko od tog “mjesta jada”,na ulazu u Čitluk se smjestio ugostiteljski objekt naziva “Karaka”.
Starija gospođa već oko 4 ipo ujutro čisti unutra zaključana.
Ljudi koji prolaze kucaju joj i mole da odu na toalet.
Ona radosno otvara vrata i pušta tko god upita govoreći :”možete koliko ‘oćete, već sam ih očistila i opet ću kad završite.,jer ih moram čiste ostaviti”
Promatram tu gospođu i divim joj se.
Koliko je samo bogat čovjek kad ti ne pokloni ništa opipljivo a uljepša dan.
Divim se njenoj snazi i iskrenom osmijehu dok pomaže besplatno ljudima radeći težak posao u sitne jutarnje sate pod stare dane.
Onda se sjetim onog “siromaha” niže koji u strahu, umjesto da mirno spava, čuva vanjske klupe, da ne bi netko na njima okrjepu pronašao.
Osjećajući blagost i dobrotu te starije gospođe koja je doslovno obasjavala prostor, upitah je mogu li se malo odmoriti na stolicama vani i možda koji minut zaspati.
Radosno je isti tren odgovorila “možete koliko ‘oćete, kad završim s ribanjem podova unutra obrisati samo stolove vani da su spremni za goste kasnije kad se otvori,ali ću biti tiha da vas ne budim”.
Pomislim u sebi težak život,sigurno ne bi čistila u 4 ujutro u tim godinama da ne mora, a tako bogata žena.
Bogata ljubavlju, dobrotom i plemenitošću koju nitko ne može kupiti.
Imaš je ili nemaš.
I onda zaista shvatiš nisu nikad loša vremena….uvijek je do ljudi…do loših ljudi koji zatiru sve dobro, pozitivno i plemenito.
Ili do dobrih poput ove spomenute starije gospođe koja daje nadu u bolje sutra i uvjerava da dobri ljudi ipak postoje.
Zaista se pravo bogatstvo krije u duši, a ne u novčaniku iako nas uporno nastoje uvjeriti u suprotno.
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
