“Ne volim nositi loš glas, ili ružne, tužne i loše vijesti, al’ nek ostane zabilježeno:
Na autobusnoj postaji u Slavonskom Brodu, od posljedica infarkta, umrla je majka obitelji, čija su se djeca busom uputila za Njemačku.
Ne bih volio na Sudnji dan biti u koži onih koji su ovo skrivili. ” – ovo je objavljeno u jednom grupi na FB
Ni kamen ne može na ovo ostati ravnodušan,a kamo li čovjek.
Opet mi suze liju za Slavonijom…..nek ostane zapisano
Proplakao Dunav, proplakali šorovi, proplakala ravnica ….
Sjećam se ranih devedesetih dok sam kao izbjeglica boravila u Makarskoj ,jednog predvečerja su došla dva puna autobusa mladih Vukovaraca, među kojima je bilo dosta maloljetnika.
Premještali su ih odnekuda.
Stravičano i nadasve pretužno je bilo vidjeti doslovno djecu sjede kose i silovane trudne djevojčice i djevojke.
U izbjegličkom kampu u Baškoj Vodi vidjela sam mladića koji je tada imao nepunih sedamnaest godina i na ulazu u kamp se “igrao” puškom.
Mladost se u njegovim očima nije mogla vidjeti.
Kao da se more tuge izlilo u njih sa svakim pogledom.
Saznala sam kasnije da su mu ubili oca, majku i sestre u Vukovaru.
Takve osobe nikada ne možete zaboraviti.
To samo neki od nestvarno tužnih prizora.
Od tog dana Slavonija je bila posebna rana koja me je boljela.
Koliko će trebati još kofera spakovanih, koliko još mrtvih majki na kolodvorima puknutog srca….dok Slavonija opet zaživi….ili se potpuno isprazni….
Susretala sam kasnije dosta Slavonaca koji su radili sezonske poslove na Jadranu.
Po njihovim iskazima dalo se naslutiti da su u dosta slučajeva iskorištavani kao radna snaga i neadekvatno plaćeni.
S toga je veliki broj njih otišao u inozemstvo pokušavajući stvoriti bolje uvjete za život.
Kako je svaki početak težak,tako i taj iseljenički u kojemu su se našli Slavonci s ostalima koji su otišli od svojih domova.
“Lov u mutnom” i “iskorištavanje tuđe muke” je postao “trend”.
S toga se nastojalo zaraditi na sve načine na “pridošlicama”.
Nije mali broj onih koji su plaćali i plaćaju astronomske cifre za smještaj.
Naravno da im iznajmljivač u startu priča “Markove konake” i sve se uglavnom svede da mora biti skupo jer će vam isti “dokumentirati” i uspoređivati sa svim i svačim.
Zadnje obično kažu ;”pa nitko te ne tjera”
Bilo je tu i rada “kod naših” za koji nisu dobili plaće
Tjera itekako jer u suprotnom ne bi bili tu gdje jesu.
I danas nije ništa bolja slika Slavonije.
Prazni se i kopni poput snijega.
Prazne kuće i zatvorene kapije svjedoče o izumiranju.
Imanja se prodaju u bescjenje.
Idu kompletne obitelji ,a oni koji ostaju ispraćajući svoju djecu suznih očiju po kolodvorima doslovno od tuge umiru.
Kao što reče autor objave na početku -“al” neka ostane negdje zapisano”
Opet mi suze teku zbog Slavonije.
Proplakao Dunav, proplakale ravnice i šorovi….neka ostane zapisano
Inati se Slavonijo…..(dok) još imaš kome….”sad il’ nikada”…..
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
