Često ljudi kažu, kako naš narod kad ode negdje vani radi puno bolje već u vlastitoj domovini.
No, prešućuju se bitne stvari-zašto je to tako, pa ću usporedbe radi neke navesti.
Naravno, nije zgoreg pomenuti da su Hrvati najpoželjnije radna snaga u Njemačkoj kod njemačkih poslodavaca.
Raditi u Njemačkoj isti posao kao i kod nas se uvelike razlikuje u svemu.
Ne radi se tu samo o većoj plaći za isti posao već i o puno boljoj radnoj klimi koja vlada na radnom mjestu.
“Zanimljivo” je da kod nas ljudi plaćaju da dobiju posao, a nova praksa u Njemačkoj je da poslodavac plaća onomu tko mu preporuči radnika!
Kada naprimjer kod nas netko tek počne raditi neki posao, svi “iznad njega” ga smatraju nebitnim i nastoje pokazati svoju moć na određenom položaju.
U Nijemaca se takvo što ne prakticira i na većini radnih mjesta stvaraju “pozitivnu klimu” i kako oni vole kazati – ravnu hijerarhiju.
Tako da bez obzira, ako ste počeli raditi tek prije koji dan, nije strano da vaš šef naprimjer kad pođe da zapali cigaretu to će vam najaviti.
Kod nas vas šef smatra nižom klasom i ne možete ga potražiti ni kad vam treba, a kamo li da vam on “pravda” svoje vrijeme.
Kod nas važi ona “Šefa se ništa ne pita”
Nešto kao onaj vic koji je kružio društvenim mrežama, a glasi ovako:
“Oprostite šefe, nismo primili plaću?!”
-“Oprošteno vam je.”
Također i kod nas i vani postoje kantine u velikim poduzećima.
U Njemačkoj je posve normalno da u toj istoj kantini jede zajedno i šef i radnik i direktor.
Kod nas u malobrojnim kantinama situacija izgleda ovako.
Glavni direktor ne jede u kantini jer je to “ispod nivoa”.
Šefovi i administracija imaju poseban jelovnik s kvalitetnom ponudom ,te poseban odjeljak i ne jedu s radnicima.
“Nek se zna tko je šef”
Tim istim radnicima se meso servira u količinama koje su vidljive jedino mikroskopom.
Uglavnom, kod nas je radnik u svim situacijama nebitan, osim kad treba da radi.
E, tad treba da “zapre za trojicu”!
U svim ostalim situacijama se “ne računa” i nepoželjno je društvo za istim stolom s nadređenim.
Onda, kad taj isti radnik/radnici odu vani-šefovi se čude i kao eto oni ne mogu shvatiti zašto su otišli kad im “ništa nije falilo “.
Falilo im je itekako prije svega da ih se cijeni kao ljude.
Da ih se ne smatra manje vrijednima.
Falio im je taj osjećaj poštovanja koji su dobili od Švabe.
Švabo cijeni radnika i zato je uspješan, a naročito Hrvata kao radnika .
Ne, neće Švabo ništa pokloniti i dati džabe,osim tog osjećaja da vrijediš.
A, upravo taj osjećaj je neophodan da bi se radnik osjećao čovjekom.
I kako stvari stoje, sposobna radna snaga se iseljava u inozemstvo, a mi ćemo uvoziti radnu snagu.
Valja imati na umu da nećemo biti te sreće da uvezemo sposobne i vrijedne ljude kao Švabo Hrvate već one koji nigdje nisu dobro došli i jedino se kod nas mogu uposliti.
Možda će tada shvatiti da je uistinu dobar šef – samo onaj šef gdje je radnik zadovoljan.
Radničke mrčave i žuljevima ukrašene ruke, skoro uvijek idu uz čist obraz!
I ono najbitnije, šefa je lako naći, haj ti nađi dobra radnika…
