Počeo je mjesec Studeni.
Naziv kazuje kakvo je vrijeme za očekivati u njemu ili bolje rečeno kakvu studen.
Prvog studenog se obilježavaju i Svi sveti.
Tradicionalno se uz Sv.misu, pohode i grobovi najmilijih koji nisu više među nama.
Kako taj dan, tako i naredni, kojim se obilježava Dan mrtvih.
Najvažnije dvije osobe za mene, koje nisu više među živima su moji djed i baka, koju sam zvala majkom.
Sunce, povjetarac i lagana studen u najavi.
Krećem put Domazeta,malog zaseoka nadomak Mostara gdje su djed i baka/majka prije par godina ispraćeni na vječni počinak.
Studen(i) se osjeti i oko srca, sjeta i orošen pogled .
Maleno groblje je prepuno svježeg cvijeća i svijeća.
Palim svijeće i gledam ka nebu.
Ne, nikada ne želim dugo gledati u grobnicu jer znam da su oni gore-visoko s anđelima u raju, da me gledaju i mole za mene.
“Razgovaram” sa njima.
Majka je izrazito voljela cvijeće.
Mirisala je po cvijeću, a kuća je mirisala po njoj.
U studenom bi se prije širio miris njenog pečenog kruha i džema od drenjina i šljiva.
Mirisa soka od divljih šipaka.
Mirisa dobrote i bezuvjetne ljubavi.
Tog mirisa više nema.
Topline i svjetlosti koja se širila sa njenom pojavom.
“Pričam” joj o svemu.
“Gleda me i miluje” najčistijim i najnježnijim pogledom na svijetu.
“Vidim da je sretna”, što nisam zaboravila ono čemu me učila.
Što sam nastavila gdje je ona stala.
Uvijek je govorila da je najteže biti čovjek, ali da se isplati.
Hvala joj na tomu!
“Pogled okrećem ka djedu”, koji je bio tvrd i nesalomljiv kao ovaj Hercegovački kamen.
Kamen na kojemu je izniknuo, prohodao, odrastao i s njim srastao.
Kamen koji mu je često znao biti i postelja.
Nije nikada puno zborio, ali svaka riječ koju bi izustio bila je snažna i duboka poruka.
Smjernica života!
Dok mi hladan povjetarac udara u obraze, zastajkujem, ne znam kako da mu kažem da je sada onaj ” pogani vakat” na koji nas je upozoravao.
Sve se izopčilo i zatire se ono što je temelj i smisao života.
Nema više dobrote, milosti, razboritosti i plemenitosti, a prijeko su potrebne.
Nema više ni naroda, otišlo sve……
Zašutim.
“Vidim da djed zna”, znao je i prije već je došlo.
Zaiskri suza, koja se skotrlja niz moje drhtave obraze.
Prozborih da je od studeni.
“Pozdravljam ih” i puštam da spavaju vječni san negdje gore među anđelima.
Djede i bako/majko-počivali u miru Božjem!
Ovdje je ionako “pogan vakat”, a bit će sve gore…
SVI SVETI MOLITE ZA NAS
Daniela Škegro / HERCEGOVINA.in
