Nisam jutarnja osoba. Treba mi pet sati da se razbudim kako bi počela razumijevati što se događa oko mene i upijati riječi koje mi netko upućuje.
To je jedan od razloga zašto ne idem na misu u Ograđenik koja je u 9 sati. Znam da neću biti prisutna iako ću fizički biti tu.
Bila sam kući skoro dva mjeseca i po prvi put na Tromeđi te večeri odaberem da odem pravac Čitluka umjesto Međugorja iz meni nepoznatog razloga. Jednostavno me nešto pozva tamo. Stižem i stajem vani pored ostalih jer je crkva bila puna. Rekoše mi da nema mjesta. Neka posebna energija, meni neopisiva. Samo se smiješim. Cura koja pokraj mene stoji isto se smiješi. I onaj čovjek desno pored vrata.
Počela je propovijed i svećenik govori nekome “Alo, nema spavanja, svi vi što ste pospani ustanite i obiđite krug oko crkve da se razbudite, pa se vratite, bit ću ja još ovdje!”.
Smijem se i pitam curu pored sebe:
“Koji je ovo svećenik?”
“Goran Azinović.”, odgovori mi.
Kako već pet godina nisam u Hercegovini, ne znam koji su svećenici u kojim župama.
Znam za Azinovića, već dugo, ali tad, ta propovijed, način na koji se obraća vjernicima me je toliko usrećio da sam odlučila ići svake nedjelje na misu u Čitluk.
Jednostavnim jezikom, bez uvijanja, direktno, iskreno na neki poseban način kao što je i on sam, učini da svaka riječ koju izgovori prodre do tebe. Narednih nedjelja dolazila sam ranije kako bi pronašla mjesto u klupi.
Bez obzira što on nije svaku večernju misu propovjednik, išla sam tamo. I fra Miro je odličan.
Kada je propovijedao na temu “Tko je neprijatelj?”, na sav glas sam se počela smijati kada je rekao “Pitali djecu u školi tko je za njih neprijatelj, pa mali iz Čalića rekao kako su im ‘Anzićani neprijatelji.
Krajnji zaključak je bio da smo sami sebi najveći neprijatelj, što je istina.
Nego, slušala sam propovijed od fra Gorana Azinovića koja je bila na Uskrs. Zaplakala sam iako je danas već utorak i ja sam u Austriji bez da znam kada ću kući.
Rijetko kada pišem o vjeri i onome što ona meni znači, ali slušajući njegovu propovijed i spominjanje Međugorja, ne mogu da nešto ne napišem. Imam prijatelja, ortodoks je. Upoznala sam ga kada sam radila u Međugorju, a njegovo mjesto prebivališta je daleko od nas. Svake godine taj momak dođe po dva puta u Međugorje i svaki put kada se čujemo samo ga možeš čuti kako ponavlja da mu fali to mjesto i da jedva čeka doći opet. Mir koji on tu pronalazi je neopisiv.
Ja osobno ne volim gužve, pa moje vrijeme kada odem do “Uskrslog” je oko ponoći jer tad mogu u tišini izgovoriti sve svoje misli, zahvale i brige…
To je moje najdraže mjesto na svijetu.
Zaboli me i zgrozi kada pročitam svakakve komentare na račun Međugorja. Većinom ih pišu i izgovaraju oni koji nikada nisu kročili nogom na to tlo. Dovoljno ti je da pogledaš komad neba iznad Crkve da bi shvatio koliko je posebno. Posebno kada se uspenješ na Podbrdo ili Križevac.
Ja isto imam svoje stavove o dosta toga, ali ne pljujem Međugoje kolektivno, zapravo nikako, jer znam što to mjesto meni znači i nitko mi nikada Međugorje neće moći osporiti da iznesu još milijun teorija, moje srce ima jednu više zašto je ono posebno i zašto će ostati takvo.
Samo, tužno je vidjeti koliko je tame u srcu pojedinih ljudi koji se svim silama trude “uništiti” nešto neuništivo, možda oku nevidljivo, ali srcu vječno.
Ljudi koje sam upoznala i priče koje su mi ispričali su samo još jedan dokaz onome u što vjerujem, a to je da dobro uvijek pobjeđuje zlo, da je svijetlost jača od tame i da čisto srce vrijedi više nego sva materijalna bogatstva…
Slobodno “udarajte”, ali sami sebe kaljate i povrijeđujete, ne povrijeđujete “Međugoje”.
Samo, zapitajte se, ako vas usrećuje pljuvanje nečije vjere, kakav ste vi to čovjek?
