Antologijske stihove pjesme ”Doći će vrijeme” napisao je Veselko Koroman davno prije Domovinskoga rata, proročki najavivši novo sutra za njegov blagi narod. Progonjen je zbog nje, ocijenjen kao subverzivan, hrvatski nacionalist, podrivač društvenoga poretka… A, zanesen, napisao je tek ono o čemu je sanjao, o čemu su snili i naraštaji i prije njega i skupa s njim… Napisao je to tako djetinje čisto, tako neiskvareno časno, tako dirljivo zaljubljeno, tako neskriveno čeznutljivo… Čeznuo je e za onim na što će još godinama čekati, pišući kroz njih još tisuće zlatnih redaka, sve do sudbonosnoga vremena zalaska 20. stoljeća.
Izreći ću – najnježnija među domoljubnim pjesmama kojima glazba udahnu (novi) život u ratnim godinama rođena je u našemu Mostaru, gdje je, zamišljam to kao neku ratnu noć, ratnu tminu uz potmule tutnje granata i titrajuće svjetlo s plamička one tvrde žute svijeće, srasla s melodijom među uštimanim gitarskim žicama neodoljivo osebujnoga, danas pokojnog Drage Grgića Godre. I to je bilo to…
Snimili su ju momci iz ratnoga sastava ”Art Forces Band” HVO-a Mostar (Dražan Milas – sax i klarinet, Dragan Grgić Godra – bubnjevi i udaraljke, Emir Mehić – gitare i klavijature, O. Jurica – bas, Boris Vuga – klavijature, Gordan Prskalo – gitare, vokalni solisti Z. Vladić i T. Zovko). Objavljena na njihovoj moćnoj audiokaseti, snimljenoj u studiju ”Art Forces” u Mostaru, 1992. godine, uz posvetu ”svim braniteljima Herceg-Bosne”. Kaseta nosi naziv upravo po imenu ove kulte Koromanove pjesme, a izdavačem joj je zagrebački ”CroatiaTon”.
E sad… Smišljajući što staviti na omot ratne vrpce, u danima kada su takove kasetofonske nosače zvuka krasile borbene fotke srčanih mladića u maskirnim odorama, puške, topovi i svakojako vojničko znamenje, legendarnu fotku napravi im sjajni mostarski fotograf Vladimir Kolopić. Na omot kasete ”Art Forces Banda”, ispod čeznutljivih Koromanovih stihova smjestio se Raspeti koji se, udarom jedne u nizu teških srpskih granata koje su na kraju spalile mostarsku Katedralu Marije Majke Crkve, otkačio s katedralnoga stropa i svom težinom svojega Križa zabio u pod među skršeni građevni materijal razorene mostarske prvostolnice.
Praveći od ove pjesme videozapis, spojio sam taj omot s Kolopićevom fotografijom i još jedno neopisivo moćno ovjekovječenje agresorskoga razaračkog ludila nad Mostarom koje je, ratne 1992., snimio danas pokojni Ćirić Ćiro Raič.
Pišem, tako lagano sve ovo pišem, dok gotovo nesavladivi osjećaji pršte iz moje nutrine, i pitam se, čeznutljivo, toliko desetljeća kasnije od Veselka, hoće li i nama, ovomu hercegbosanskom dijelu blagoga naroda, stići to blago vrijeme…!
Doći će vrijeme
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
(Veselko Koroman)
