Analiza Darka Juke o ratnim zločinima nad Hrvatima u Hercegovini za Večernji list baca novo svjetlo na ratna zbivanja.
Nakon što je, u srpnju 2023., na znanstvenom skupu o Domovinskom ratu, održanom u organizaciji Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskoga rata u BiH, izložio zapažen rad “Krivotvorenje povijesti”, tematizirajući narativni zaokret poimanja rata u muslimanskim ratnim glasilima u odnosu na suvremene muslimansko-bošnjačke institucionalne i medijske težnje u tumačenju ratnih zbivanja, hrvatski književnik, novinar i publicist Darko Juka ponovno je zainteresirao javnost objavom pozornosti vrijedne analize o ratnim zločinima nad Hrvatima u Hercegovini u razdoblju od 1991. do 1995. godine.
Rad kojemu u podnaslovu stoji “Masovni ratni zločini počinjeni od strane pripadnika JNA, Vojske RS-a i Armije RBiH nad hrvatskim civilima i razoružanim vojnicima u Hercegovini tijekom Domovinskoga rata” objavljen je u Zborniku “Hrvati u daytonskoj BiH – stanje i budućnost” objavljenom u nakladi Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH u povodu 30. obljetnice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je glavni urednik Zbornika Dragan Čović nazvao “nesavršenim mirom”.
S obzirom na ograničeni prostor, Juka nije obrađivao pojedinačne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a ni ubi janja Hrvata zatočenih u srpskim i muslimanskim ratnim logorima u hercegovačkim gradovima i općinama, niti je obuhvatio pogibije vojnika u borbama.
Istraživanje je bazirao na masovne zločine (ubojstvo najmanje triju žrtava smaknuća koje nisu umrle u bici ili oružanom sukobu, nego uslijed samovoljnog, izvansudskog smaknuća ili smaknuća bez suđenja) nad razoružanim (zarobljenim) pripadnicima HVO-a hrvatske nacionalnosti i hrvatskim civilima (nevojnim osobama) u Hercegovini, bilo da su ubijeni ručnim vatrenim/hladnim oružjem ili granatiranjem odnosno zrakoplovnim raketiranjem stambenih zdanja i drugih civilima naseljenih prostora izvan borbama obuhvaćenih vojnih položaja.
– Izuzimajući, dakle, pojedinačna ubojstva i pogibije civila i razoružanih vojnika, stradanja vojnika u borbama te smrti u ratnim logorima, srpsko-crnogorske snage u Hercegovini u masovnim su smaknućima ubile 92 hrvatska civila i razoružana zarobljenika. Muslimanske su, pak, snage odgovorne za smrt 218 hrvatskih civila i razoružanih vojnika u masovnim pogubljenjima na istom prostoru.
Uključivanjem, pak, podataka o pojedinačnim usmrćenjima jedne do dviju osoba izvan borbenih sukoba, dolazimo do broja od 508 ubijenih hrvatskih civila i razoružanih zarobljenih pripadnika HVO-a hrvatske nacionalnosti tijekom Domovinskoga rata u Hercegovini, od čega ih je od srpsko-crnogorskih snaga pogubljeno 169, a od muslimanskih 339.
Rijetki su slučajevi sudskih postupaka protiv počinitelja pobrojenih zločina, još rjeđi osuđujući pravorijeci, dok ni jednim primjerom nije zabilježen kada, dok je zneni progon nalogodavaca, makar opisano jasno upućuje na sustavnost izvršenja navedenih ratnih zločina, među kojima su i prva masovna grobnica u BiH (Sutina i Uborak u Mostaru) te nekoliko zločina s jasnim obilježjima etničkoga čišćenja i genocida – piše Juka, iznoseći pokazatelje u skladu s kojima su muslimanske snage u ratu u Hercegovini ubile čak dvostruko više civila i zarobljenih (razoružanih) pripadnika HVO-a u odnosu na zločine koje su počinili srpski vojni odredi.
– Hercegovina je tijekom Domovinskoga rata, u razdoblju od 1991. do 1995. godine, bila izložena snažnoj i surovoj srpsko-crnogorskoj, potom i muslimanskoj agresiji, u oba slučaja u cilju njezina zaposjedanja i stvaranja etnički homogenog srpskog odnosno muslimanskog političkog i životnog prostora. U prvom dijelu rata, u razdoblju druge polovine 1991. i cjelokupne 1992. godine, srpsko-crnogorske snage, točnije pripadnici JNA, pričuvnih vojnih i policijskih sastava te niza paravojnih postrojbi (četnici) iz Srbije i BiH, poslije pripadnici Vojske RS-a, počinili su zločine nad hrvatskim i muslimanskim življem u Hercegovini ne razlikujući progone, zatočenja, zlostavljanja i ubijanja vojnika, zarobljenika i civila (žena, djece, staraca, bolesnika, ranjenika i vojno nesposobnih muškaraca) – uvodi Juka u daljnju razradu teme.
– Istodobno, Republika Hrvatska organizirano je prihvaćala ranjenike iz BiH (i Muslimane, civile i vojnike iz postrojbi i HVO-a i ARBiH) na operacijske zahvate, liječenja i dugotrajne oporavke, a tijekom Domovinskoga rata pružila je višegodišnji smještaj, skrb i zaštitu za više od 600.000 izbjeglica iz BiH, od kojih je bilo 425.000 Muslimana, u skladu sa službenim pokazateljima Ureda Vlade RH za prognanike i izbjeglice koje je 18. ožujka 1994. godine objavila Informativna katolička agencija.
U drugom dijelu rata, u razdoblju od 1993. do 1995. godine, kada je došlo do izdaje i sveobuhvatnih napadnih djelovanja ARBiH na HVO i sve većinski hrvatske prostore u BiH u cilju namirenja od Srba izgubljenoga ozemlja na štetu brojčano slabijih Hrvata, Hercegovinu su obilježili posebno surovi ratni zločini i druga kršenja međunarodnih konvencija, odredbi o načinu ratovanja i odnosa značajka srpske politike danas uglavnom ignoriranje suočavanja s odgovornošću za ratne zločine njihovih vojnih i paravojnih odreda iz 1990ih, bošnjački je pristup sustavno iskrivljivanje i modificiranje povijesti te strateško lažiranje i reinterpretiranje dokumentiranih činjenicaprema civilima i ratnim zarobljenicima, koje su počinili muslimanski vojnici, točnije domaći i strani(vjerski ratnici iz islamskih zemalja) pripadnici ARBiH nad hrvatskim življem.
Došlo je do protjerivanja na desetke tisuća Hrvata, masovnih uništenja stambenih, vjerskih i javnih zdanja te kulturno-spomeničke baštine, a političko-vojne strukture RBiH i ARBiH ustrojile su na desetke ratnih logora u kojima su organizirano i sustavno zatočile i surovo zlostavljale (i ubijale) zarobljene hrvatske civile i pripadnike HVO-a – piše Juka.
Posebno je istaknuo kako, uzimajući u obzir, uvjetno kazano, nevelik prostor Hercegovine u kojemu su se vodile izravne borbe zaraćenih strana (s juga prema sjeveru: Ravno, neumsko zaleđe, Stolac, Čapljina, istočni rubovi čitlučke općine, Mostar, Jablanica, Konjic, Rama), broj zabilježenih masovnih zločina, masovnih grobnica i organiziranih ratnih logora iznimno je velik i “svjedoči razinu surovosti, mržnje, beskrupuloznosti i bezumlja koji su pokretali i vodili njihove počinitelje”.
Podsjeća kako su Hrvati u BiH u obrani od srpsko-crnogorske agresije ostvarili savezništvo s prvotno obrambeno potpuno neorganiziranim muslimanskim pučanstvom te kako su u Hercegovini Muslimani 1992. uglavnom pristupali u postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), djelomice u postrojbe HOS-a, a na hercegovačkom sjeveru (Jablanica i Konjic) u postrojbe ARBiH te su ih Hrvati zapravo dominantno naoružali.
Juka konstatira da, dok je značajka srpske politike danas uglavnom ignoriranje suočavanja s odgovornošću za ratne zločine njihovih vojnih i paravojnih odreda iz 1990-ih, bošnjački je pristup sustavno iskrivljivanje imodificiranje povijesti te strateško lažiranje i reinterpretiranje dokumentiranih činjenica.
– Započeta još tijekom rata, dugo godišnja sustavna provedba pomno osmišljene “sterilizacije” ratnoga puta ARBiH, čijemu spomenu kod bošnjačkoga političko-diplomatsko-akademskog vrha i vodećih bošnjačkih medija redovito prethodi pridjev “časna”, učvršćuje i razvija političko-sigurnosno-medijski stvoren narativ čistoće i nevinosti njezinih postrojbi i pripadnika u ratnim zbivanjima tijekom 1990-ih.
Javnost se time, kako u BiH tako i ona međunarodna (bošnjačka političko-akademska zajednica opisana krivotvorenja prošlosti, kao podlogu svojim poimanjima budućnosti ovih prostora, seriozno objavljuje i planski prevodi na strane jezike, desetljećima ih plasirajući u najutjecajnije globalne medije, ugledne međunarodne akademske krugove, najznačajnije svjetske knjižnice i druga dokumentacijska središta), dovodi u izravnu zabludu, prihvaćajući i razvijajući narativ Bošnjaka kao jedine ratne žrtve.
Istodobno, skrojena u bošnjačkim središtima odlučivanja i strateškoga planiranja, dijelom obimno potpomognuta i u stranim diplomatskim krugovima, zloćudna manipulacija koja je svoj snažan pečat dobila ispolitiziranim sudskim odlukama u Den Haagu, Hrvatima iz BiH je, u globalnim razmjerima, od ratne žrtve i najmalobrojnijeg naroda koji je prvi pružio otpor agresoru i time spriječio raspad i nestanak BiH, zaštitivši i tada neorganizirane Muslimane, uspjela nametnuti prijeku stigmu agresora i zločinaca – zaključuje Juka, dodajući kako su time, u poimanju i izravnim postupanjima čak i dijela stranih vlada, diplomata i međunarodnih organizacija, “Hrvati postali vrijedni političkoga i nacionalnoga ako ne istrebljenja, onda svođenja na razinu brojčane nerelevantnosti i ciljanoga gubitka statusa političkoga naroda i konstitutivne nacionalne skupine sa svojim cjelokupnim kulturno-povijesnim identitetom”.
Darko Juka u svojemu radu završno navodi kako primjeri, načini počinjenja i značajke masovnih ratnih zločina, dokumentirano dokazivi i argumentirano pobrojeni, neumoljivo razotkrivaju lažne tvorbe i rasvjetljuju stvarnu narav i nasljeđe ARBiH s mnoštvom zlodjela i teških oblika ratnih zločina koje je ostavila iza sebe.
– Razotkrivaju time i narav političkih baštinika njezina nasljeđa, današnjih provoditelja strategije hrvatskoga nacionalno-političkog iščeznuća iz svoje povijesne domovine, ozemlja danas administrativno uokvirena imenom BiH – poručio je.
Jukin rad prate stupci opsežne literature iz koje je prikupio, obradio i raščlanio podatke, dobivši cjelovitu sliku o masovnosti i surovosti hrvatskih ratnih stradanja u Hercegovini. Zbornik na čijim je stranicama ovaj rad otisnut čine znanstvene i stručne analize dvadesetak uglednih autora (Ante Nazor, Ivica Šarac, Ugo Vlaisavljević, Ivo Lučić, Mato Arlović, Frano Ljubić, Dražen Barbarić…) koji su obradili politički, pravni i društveni položaj Hrvata u razdoblju rata i nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, uz analitička promišljanja budućnosti i mogućih smjerova razvitka ustavnopravnoga poretka BiH. S razlogom je izacjelokupnoga projekta stala najviša kulturna i znanstvena institucija hrvatskoga naroda u BiH na čelu s predsjednikom akademikom Mladenom Bevandom.
