Listopad je mjesec u kojemu se Hercegovina na poseban način prisjeća velikoga fra Didaka Buntića. Ima i danas onih koji još uvijek o tomu sljedbeniku svetoga Franje ne znaju ništa, ili znadu premalo, a mogli bismo ga nazvati Ocem suvremene Hercegovine, pastirom koji je svoje stado spasio od istrjebljenja – istrjebljenja gladovanjem.
No, ne ću danas pisati o onomu čime nas je zadužio, o udomljavanju 17 tisuća izgladnjele hercegovačke djece u žitorodnoj Slavoniji, o poljoprivrednomu, graditeljskomu i političkomu unaprjeđenju Humske zemlje… Podsjetit ću na tekst koji mi je 2009. objavio ”Večernji list”, a potom prenijelo mnoštvo medija, tekst o sumnji na ubojstvo fra Didaka Buntića.
Naime, tadanji je gradnićki župnik fra Marinko Šakota pronašao zaboravljene zapise pokojnoga čitlučkog župnika fra Paške Martinca, u kojima je ovaj iznio sumnje u fra Didakovu prirodnu smrt. Fra Didak je umro iznenada, 3. veljače 1922. godine, na blagdan sv. Blaža, zaštitnika čitlučke župe, nakon što mu je pozlilo nasred Čitlučkoga polja, gdje je s nadinžinjerom Gohrlichom i studentom medicine P. Jerkićem pripremao predradnje za regulaciju Čitlučko-čerinskoga polja.
Piše: Darko Juka
Fra Paško je svjedočio fra Didakovoj smrti, udijelio mu je posljednje pomazanje, ali je s javnošću svoje sumnje podijelio tek s promjenom vlasti, odnosno 1940-tih, kada u ”Ljetopis župe Čitluk” unosi zapis o sumnji kako je fra Didak Buntić, tada aktivan i kao politički djelatnik, ubijen otrovom u cigaretama.
– Narod je međusobno šaputao, kad su mu gledali ruke i nokte, da je nečim otrovan. Pogovarali su to i nekoji liečnici da bi ta mogućnost mogla biti otrovnim cigaretama koji otrov da postepeno djeluje. – zapisao je fra Paško.
”Narodna sloboda”, tadanje glasilo Hrvatske pučke stranke za Hercegovinu, piše kako je liječnik Pero Martinović iz Blizanaca, također svjedok fra Didakove smrti, opisao njegov kraj kao posljedicu srčane kapi. Ipak, u svjetlu fra Paškovih zapisa, nezaobilazno je spomenuti i činjenicu kako je Beograd 1921. intenzivno pratio fra Didakovo kretanje.
U pismohrani Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru UBDM, pohranjen je dokument, objavljen nepuna dva mjeseca prije fra Didakove smrti, u kojemu stoji ”Izvješće” koje je neki inspektor Lazarević, 12. prosinca 1921. godine, podnio Službi državne sigurnosti MUP-a (”Odelenje za državnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih dela”) Kraljevine SHS. Fra Marinko Šakota koji je pronašao taj dokument u starim ladicama podruma mostarskoga Franjevačkog samostana, ispričao mi je kako je spomenuti inspektor u tomu izvješću osumnjičio narodnoga zastupnika pučke stranke, fra Didaka Buntića, za djelovanje protiv Kraljevine.
Lazarević je naveo kako Pokrajinska uprava Ministarstva U. D. Kraljevine SHS u Čapljini podnosi izvješće ”o dobro organizovanom pokretu Monarhista koji je naročito uzeo na oko našu državu”.
– Propaganda ima uspeha naročito u vojnim krugovima. Obrazovan je T. V. Savez vernih caru Bošnjaka pod vodstvom nekog Dr. Pelovića (…) Pokretu o kojem je reč obraća se najozbiljnija pažnja (…) specijalno u Čapljini, koja leži na tromegji i u kojoj putnici iz Dalmacije i Bosne ovamo dolaze za prelaz Ljubuški, Vrgorački i Imotski srez (…) svakom zgodom kada ovde dogje ili ovuda prolazi vogja i narodni poslanik pučke stranke fra Didak Buntić, nagje se na okupu više svećenika (…) koji u šetnji imaju neki sastanak. Mislim, da bi se jedino moglo kuhati o gornjoj akciji ali nije se apsolutno moglo do sada šta o stvari saznati, pošto fratri imaju veliku na to pažnju. Uveo sam detektivsku službu i po selima, te će i ta agitacija, makar i ova i u najvećoj tajnosti bila razkrinkati. (…) Mišljenja sam, da se iz sedišta može ne opaženo i vrlo tajno u Ljubuškom srezu u franjevačkom samostanu raditi i od tuda direktiva davati. Jer je gragjanstvo u tom srezu ne izmešano samostanu Humcu bi trebalo što veću pažnju obratiti! – piše Lazarević uoči iznenadne fra Didakove smrti koja ga je snašla u 51. godini života.
Kako svjedoči fra Dane Zubac u ”Katoličkomu godišnjaku” za 1970. godinu, fra Didaku je pozlilo dok je dogovarao izgradnju brane na Čitlučkomu polju. ”Narodna sloboda zapisuje kako je kandidat medicine P. Jerkić ustanovio slabo funkcioniranje srca i slabo kolanje krvi i vidio da se katastrofa svakim časom približava”. Fra Didaku je naglo pozlilo oko četiri poslijepodne te je vraćen u župnu kuću u kojoj je, sat poslije, i izdahnuo.
Inače, sumnja da su ga ubili beogradski agenti sigurnosnih službi oživljava pitanje potrebe ekshumiranja njegova tijela, pokopana u širokobriješkoj bazilici, koju je fra Didak i izgradio. Jedan broj crkvenih uglednika, napose hercegovačkih franjevaca, godinama pokušava ishoditi pokretanje kauze o proglašenju fra Didaka svetim, u prvomu redu zbog njegovih djela za života, ali i iz razloga što je u povijesnim spisima ostalo zabilježeno kako su njegovo tijelo, šesnaest godina nakon smrti, odnosno u veljači 1938. godine, iskopali neraspadnuto iz čitlučkoga groblja ”Podadvor”!
– Kad smo izvadili kovčeg iz groba i otvorili ga, svi smo vidjeli fra Didakovo tijelo čitavo! – zapisao je svjedok, profesor morala i crkvenoga prava dr. fra Bonifacije Rupčić. Iz nekoga razloga, crkvene vlasti do danas nisu reagirale, a puk bi ga odavna rado vidio izdignutoga na čast žrtvenika.
S obzirom na činjenicu koliko je fra Didak radio na nacionalnoj svijesti, opismenjivao i poučavao siromašni puk Hercegovine, nije teško pretpostaviti koliko je smetao rigidnim vlastima, istim onima koje su kasnije ubile i Stjepana Radića. No, bez novoga pregleda njegovih zemnih ostataka, pitanje uzroka smrti kao i pitanje kanoniziranja ostat će zasad ovijeni velima tajne i nagađanja.
Fra Didak Buntić, krsnoga imena Franjo, rođen je 9. listopada 1871. na Paoči. Godine 1888., na Humcu postaje franjevcem i uzima ime fra Didak. Od 1911. bio je ravnateljem širokobriješke gimnazije, 1919. osnovao je u Zagrebu Konvikt za srednjoškolce i studente iz Hercegovine, a iste je godine imenovan i provincijalom hercegovačkih fratara. Umro je 3. veljače 1922. u Čitluku, gdje je i pokopan. Tijelo mu je iskopano u lipnju 1938. i preneseno u mostarsko groblje ”Šoinovac” gdje je počivalo do listopada iste godine, nakon čega je pokopano u širokobriješkoj bazilici. Kao neraspadnuto, iz Čitluka je u Mostar preneseno u zalemljenomu kovčegu od pocinčana lima, nakon čega lijes više nije otvaran.
Kao dužnosnik Hrvatske narodne zajednice u Sarajevu, član Narodnoga Vijeća SHS u Zagrebu te zastupnik Hrvatske pučke stranke u beogradskoj Skupštini, hrabro se zauzimao za potlačeni narod. Dr. fra Oton Knezović u makarskoj je ”Novoj reviji” 1932. zapisao je kako je fra Didak bio ”miran i pitom”, a ”planuo bi kao lav” kada se radilo o pravdi i pravima hrvatskoga naroda, ”u čemu nije poznavao kompromisa ni pardona”.
Otvoreno je kritizirao najveće političke osobe onoga vremena, otvarao je pučke škole, prvi u njima školovao i djevojke. Izgradio je širokobriješku baziliku, gradio elektrane, kanale za navodnjavanje, stvarao seljačke zadruge i poučavao seljake kalemljenju plemenitih sorti voća, vinogradarstvu, sadnji maslina, vrba i bostana. Poticao je razvitak pčelarstva i stočarstva, zauzimao se za izgradnju novih cesta, širenje poštanske i brzoglasne mreže, a njegovim se istinskim čudom smatra spašavanje od gladi 17 tisuća gladne hercegovačke djece svih vjeroispovijedi i narodnosti u jeku Prvoga svjetskog rata.
Dr. Janko Šimrak je, na pokopu fra Didakovu, 5. veljače 1922. godine, iznio zamisao o izgradnji zavjetne crkve njemu u čast. No, tadanji je mostarski biskup fra Alojzije Mišić bio naklonjeniji izgradnji mauzoleja na njegovu grobu u Čitluku. Dana 21. veljače te godine, u Mostaru je okupljen Glavni odbor za nadgrobni spomenik Fra Didaku Buntiću u Brotnju. Mauzolej je projektirao inženjer Š. Boras, predsjednikom Odbora bio je fra Ambro Miletić, a eto zanimljivom je povijesnom činjenicom da su članovima bili fra Grgo Vasilj i fra Rafo Prusina, obadvojica ubijeni do strane partizana u Mostaru, 14. veljače 1945. godine. Zbog manjka sredstava, mauzolej nije napravljen.
Ubijen ili ne, neraspadnut ili ne, kanoniziran ili ne, u svojih pedeset godina života zadužio nas je više negoli brojni eksploatiraniji prije i poslije njega, uključujući i naše dane!
Na današnji dan, prije 99 godina, naprasno je preminuo fra Didak Buntić, hercegovački dobrotvor, spasilac izgladnjele djece, vizionar, prosvjetitelj, graditelj, gorljivi politički zaštitnik hrvatskoga puka… Tekst koji je dijelom moje knjige Jukine crtice (Darko Juka, Jukine crtice, Matica hrvatska.
