Ljeskaju se proplancima modre vlati,
kao da im korijen sami iskon čuva
i kao da tuda nikada nije
prošla vatra divljih tortura.
Na Bobovcu kameniti svjedoci,
tragovi tvrdi onoga što bje,
i čujem one glase gromke
kraljeva što ih posječe tuđinski gnjev.
A Sutjeska stiješnjenu crkvu krije
i crkva drevna k’o da brjegove gura.
Dok ju s obje strane gnječi sila,
ne jenjava ufanje, ni orgulja bravura.
Fratri fojnički stameno se drže
za korice, svitke, nebrojenih slova red,
kao da Kristovo svetohranište grle.
Pucaše im u habite! Ostade nam tijek…
Darko Juka
