DHK HB najavljuje predstavlajnje romana ”Ostavljeni”autora Stanko Krnjića, hrvatskog pjesnika, rodom iz Hercegovine koji sada živi i radi u Župi Dubrovačkoj – Mlini. Predstavljanje je zakazano za 27.05. u prostoru HD Kosača Rondo u Mostaru s početko u 19 sati .
Donosimo osrvt Darke Juka na ovu knjigu objavljen na njegovoj mrežnoj stranici:
Nema tu romantike ni mirišljavoga domoljublja. Puno je smrti, krvi, pomiješanoga vonja osušenoga znoja i mokraće koji kolje za oči u bunkeru, vojničke gladi i ostavljenosti na ”čuki”, skupljenih čežnji koje se rasplinjuju kako se nižu dani i mjeseci u maskirnoj odori… Nakon jedanaest međusobno povezanih, ujedno i potpuno samostalnih autobiografskih zapisa s bojišnice, na prvoj crti i nešto dalje od nje, tu je i dvanaesto, kao nekakov zaključak, rezime, završna ogorčenost, preslika strašne stvarnosti i zbroj svih poraza koje je u godinama poraća doživio vojnik – pobjednik…
Progutao sam ”Ostavljene” (Stanko Krnjić, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.), da bi oni na kraju progutali mene. Nemoguće je, ukoliko zbilja uronite u to iskreno pisanje o onomu što jest iskustvo ”prašinara”, tek tako izići iz njegova snažnog stiska. Makar ovaj nagrađivani dubrovački književnik i zubar koji je zbog rata napravio ”stanku” sa studijem vješto upliće i humorne, čak i nadrealne montipajtonovske (ali uvijek stvarne) situacije, isprepliće komediju s ironijom i najcrnjom tragedijom, do kraja je pročišćen od bilo kakovih domoljubnih idealiziranja i ”rambo” prikaza nabildanih momaka koji, kako smo navikli u filmovima, jure prema neprijatelju sa stijegom u rukama.
Da ne bude zabune, niti jedan iz njegova voda nije prisilno uvojačen, svi su dragovoljno uzeli pušku kada je trebalo proliti krv za dom i slobodu, za svoju (nerođenu) djecu. Stanko je jasno razlučio njih od onih koji su ”nastavili studije” daleko od krvi, a mogli su nositi puške i gaziti neprohodne terene na kojima im oštri kamen škripi pod nogama, a nisko raslinje grebe lice jer se ne smiju uspraviti i otkriti onima preko, onima čije su cijevi pripravne za slanje smrtonosnoga zrna ili minobacačke granate koja pada vertikalno i, ako ti je suđena, ne možeš joj se skriti unutar bilo kakova bunkera, iza balvana, vreća s pijeskom ili kamena…
Odano štiteći svoje suborce, sve ih je imenovao nadimcima, ostavivši nam tek natruhe njihova identiteta. Postigao je time, barem kod mene, da u glavi načinim svoju sliku te skupine hrvatskih vojnika pa sam ih, zbilja nesvjesno, vizualizirao kroz glumce-junake Milićevih filmova te će mi, primjerice, Dugi zauvijek ostati Marinko Prga makar sam svjestan da je vjerojatno sasma drukčije izgledao ili još uvijek izgleda Stankov stvarni ratni subrat po oružju.
Nema sretnih završetaka, osim one granate koji su im četnici poslali ”neraspakiranu”, a zabila se na sami ulaz u bunker. Bila s druge strane pijana ili brzopleta glava, da nije smetnula aktivirati upaljač, teško da bi ijedan od njih sedmorice uspio iznijeti vani njihovu priču.
Izvlačenje ranjenika na šatorskomu krilu, kroz teren kojim jedva hodi i čovjek bez tereta na sebi… Posljednji hropac toga nesretnika… Minobacačko komadanje čovjeka s kojim si par trenutaka prije podijelio tko zna koliko staru konzervu… Riskiranje života radi zalogaja pečena mesa… Gušt cigarskoga dima dok dlanom skrivaš užareni vršak cigarete… Branje krvavo crvenih trešanja s četnikom na ”ničijoj zemlji”… Razmjena zarobljenika za kilogram trave… Ubijanje četnika golim rukama, među oštrim kamenjem… Suočavanje sa zarobljenikom… Iritacija ”manekenima” u izglačanim odorama koji paradiraju s rejbankama po gradskim gostionicama… Otkrivanje ”druga” iz ”one vojske” s druge strane motorole… Sve se to smjestilo na 190 stranica Krnjićevih ”Ostavljenih”, knjige koja je zaista nedostajala u hrvatskoj (anti)ratnoj prozi…
Stanko koristi brz i kratak izričaj. Oštre rečenice. Ponekad i zamalo prekinute misli. Evo, ovakove kao u ovomu odlomku… Na par mjesta to me zbunilo. Nisam uspio pratiti tko od likova što govori pa bih se i vratio par redaka unatrag. Međutim, dinamika niti u jednomu trenutku nije popustila. Postigao ju je upravo tim ”kratkim rezovima”. I, premda su Josipu Mlakiću najbolje priče ”Otac”, ”Ostavljeni” i ”Hans”, i premda sam i osobno na poseban način doživio ”Oca” kojim pisac otvara djelo i u kojemu je tako realno nervozno prikazan dijalog starca kojemu su ”izmaknuli” svi ratovi koje je preživio, i sina kojega ispraća u dimu cigarete i strahu da ga gleda posljednji put, mene je posjekao ”PTSP”. U tomu je poglavlju autor psihološki precizno razgolitio ožiljke rata, rova i ”čuke”, posljedice koje ratnik nastavlja nositi i onda kada odloži pušku, bilo da ju odlaže tek do sljedeće smjene u samoći isturene kote ili da je rat završio… Rat u kojemu je pobijedio, da bi poslije i preveć izgubio… Taj PTSP duboko se osjeća i, nažalost, traje…
Čestitam ti, Stanko!
