U njegovu dubrovačkomu ateljeu, u lipnju prošle godine, fotografirao sam hrvatskoga slikara Lukša Peka, dok je držao koricu 11. broja časopisa “Hrvatski krugoval”, iz svibnja 1944. godine, izdanja na kojemu je njegova fotografija iz ranoga dječačkog doba. Ovjekovječen je u trenutku kada je došao u posjet svojemu ocu Ivi, radijskomu novinaru, na posao. Glas mu je zadrhtao dok je govorio o pokojnomu ocu. Ivo Peko (1903. – 1944.) bio je ravnateljem Krugovalne postaje Dubrovnik, a pet mjeseci nakon što je, kao ponosni otac, brižljivo pohranio naslovnicu s fotografijom malenoga Lukša, životni mu je put prekinut na Daksi.
Danas se navršilo 77 godina od užasavajućega zločina na tomu južnom jadranskom otočiću, smještenomu nadomak Dubrovnika. Partizani su pobili 53 dubrovačka građanina, birajući uglavnom istaknute intelektualce. Među ubijenima, osim Iva, bio je i svećenik Petar Perica, autor ”Rajske Djeve”, skladbe čije riječi imaju eho u vječnosti.
Moj tekst o padru Perici, izvorno objavljen 1. srpnja 2016. godine, uvršten je u knjigu mojih kolumni ”Jukine crtice” (Matica hrvatska, Mostar, 2020., str. 71.). Evo ga:
Piše: Darko Juka
Prekjučer, na blagdan svetih Petra i Pavla, mostarski franjevci prigodnom izložbom obilježiše 150. obljetnicu izgradnje stare franjevačke crkve u Gradu na Neretvi. Nakon izložbe, ispred crkve upriličena je veselica i prijateljevanje fratara s vjerničkim pukom. Supruga i ja uzeli smo našega sinčića za ruke i prošetali do crkvenoga dvorišta. Dok sam promatrao njegovo znatiželjno upijanje svega što se događa, otplovio sam, nesvjesno, u dane svojega djetinjstva, u drugu polovicu 1980-ih, u neko drukčije vrijeme.
Prisjetio sam se pučkih veselica u selu mojih bake i djeda, roditelja mojega oca. U broćanskomu su kraju, uostalom kao i u većini hrvatskih seoskih krajeva, obredi blagoslova polja imali izrazit značaj za seljane i za njihove duhovne pastire, a nakon molitve i misnoga slavlja, uslijedila bi veselica, s pregrštom pučkih običaja i, povrh svega, pjesmom. Jednu se, međutim, pjevalo u navratima. Stihove prekrasne skladbe ”Rajska Djevo, kraljice Hrvata” znao je svatko, a bila je u tolikoj mjeri u srcima vjerničkoga puka da sam uvjeren kako su neki vjerovali kako je ta pjesma dijelom Svetoga pisma.
Zašto sam se prisjetio bake i djeda, blagoslova polja u Služnju, otkud potječe moj otac? Zašto sam se prisjetio baš ”Rajske Djeve”? Zato što je stara franjevačka crkva u Mostaru, to nježno zdanje iz 1866. godine, bila dušom gradskoga hrvatskoga katoličkog življa i zato što je, u noći 9. svibnja 1992. godine, srpska fosforna granata s Huma potpalila oganj koji je tu dragu crkvu zlokobno progutao. U srijedu, 29. lipnja 2016. godine, u dvorištu nove crkve, mladići i djevojke veselo su izvodili pučke plesove, a u mojim su mislima bili djedovi i bake kojih više nema, s krunicama spletenim oko ruku… Djedovi i bake koji, poput najuvježbanijega zbora, skladno pjevaju: ”…naša Majko, naša zoro zlata…”
Nisu to stihovi nekoga psalma niti prepjevi neke latinske crkvene pjesme. Riječi su to ispisane perom oca Petra Perice, čija je sudbina tako slična sudbini stare mostarske franjevačke crkve.
Otac Petar rođen je u Kotišini, pokraj Makarske, 27. lipnja 1881. godine. Bio je hrvatskim katoličkim svećenikom, isusovcem. Pučku je školu pohađao u Makarskoj, a školovanje potom nastavio 1895. u travničkomu sjemeništu. Nakon što je papa Lav XIII., zajedno sa svim biskupima svijeta, 1899. svijet posvetio Presvetomu Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je 1900. pokrenuta inicijativa posvećivanja hrvatske mladeži Srcu Isusovu. Tim je povodom objavljena brošura u 30 tisuća primjeraka, u kojoj se našla pjesma Petra Perice, imena ”Do nebesa nek’ se ori”.
Godine 1901. postao je isusovcem, novicijat je obavio u Velehradu (Češka) i dalje se školovao u Austriji i u Slovačkoj. Ljeta Gospodnjega 1904. napisao je čuvenu pjesmu ”Rajska Djevo”, koja je odmah doživjela opću prihvaćenost. Kao redovnik, otac Petar boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i u Dubrovniku. Tijekom rada u Splitu, 1920-ih godina, bio je duhovnikom udruga koje su činile dio tadanjega hrvatskog katoličkog pokreta, između ostalih i Hrvatskoga orlovskog saveza. Prijateljevao je s danas blaženim Ivanom Merzom, tadanjim predsjednikom Hrvatskoga orlovskog saveza. Od 1937. godine, otac Petar živi u Dubrovniku, gdje postaje superiorom tamošnje isusovačke zajednice i službuje u dubrovačkomu biskupijskom sjemeništu.
Nakon što su, 18. listopada 1944. godine, partizani ušli u Dubrovnik, u nedjelju 22. listopada, nekada nakon 22 sata, u kući Družbe Isusove uhitili su oca Petra. Samo je kratko izgovorio: ”Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam ju!” Sa sobom je ponio svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina te Svetoga Josipa.
U noći na 24. listopad 1944. godine, iz zatvora u samomu Dubrovniku prevezen je, zajedno s većom skupinom drugih uglednih građana, na obližnji otočić Daksu. Strijeljani su, bez službene optužnice, bez suđenja ili bez izrečena pravorijeka. Oca Petra, svjedoče preživjeli, njegovi su krvnici posve razodjenuli, potezali ga za bradu i izrugivali ga. Bacili su ga potom u jamu i ubili.
Trebalo je dočekati 2009. godinu za ekshumaciju posmrtnih ostataka ubijenih. DNK analizom utvrđeno je samo 18 identiteta od gotovo 50 iskopanih ostataka ljudskih tijela s Dakse. Pronađene su i mučeničke kosti oca Petra Perice. Dana 26. lipnja 2010. pokopan je, pokraj svoje pokojne redovničke subraće, na dubrovačkomu gradskom groblju ”Boninovo”. Jedna osnovna škola u Makarskoj danas nosi njegovo ime. U prigodi predstavljanja knjige o ocu Petru Perici, autora isusovca dr. Roka Prkačina, 2014. je godine biskup dubrovački mons. Mate Uzinić javno iznio mišljenje kako je otac Petar kandidatom za sveca.
Dok se, pišući ovo, pitam hoće li sljedećih 150 godina mostarske bogomolje ostati netaknutima, ali i kuda to moje misli lete, glavom mi se vrzma još jedna pjesma, jedna stara pučka, s mislima koje majci lete. Misli i molitve oca Petra letjele su Rajskoj Djevi pa joj i svi mi, pjevajući njegovu pjesmu, dostojno iskazujemo božansku čast, moleći ju za barem stoljeće i pol mira.
