E, kad te potra? Često je retoričko pitanje na svim razinama komuniciranja. Iako u sebi nosi prizvuk ozbiljnosti i veže se uz teže pojavnosti, Zorka ga jednog jutra izusti s uzdahom, čuvši od Martina najavu svekrvina dolaska u Zagreb. A „potralo“ je Zorku upravo tog jutra?
U želji da se pokaže kao gradska gospođa, otišla je do dućana u susjedstvu obučena samo u šlafrok. Vidjela je ona i druge žene kako ulicom prođu u kućnom ogrtaču pa se i sama odvažila na taj korak. Otkad ne govori „šlarfk“ i „trajvan“, sigurnije hoda gradom i često zaključi kako se „obikla“.
Tako je razmišljala dok je umotavala oko sebe šareni ogrtač što je na vjetru otkrivao Zorkine zamamne obline. Onako stasita i lijepa privlačila je poglede muških prolaznika. Osjećala se prilično nelagodno i već požalila zbog „obleke“. A kad joj rumeni trgovac uputi neobičan pogled, Zorka se sjeti one materine „u velikom gradu ‘oće ljudi tuđi žena“ pa joj udari krv u obraze. Zasmeta joj pretjerana ljubaznost poznatog trgovca i sva se usplahiri od nelagode. A kad je rumenko ponudi kavicom, Zorka eksplodira.
– Đaa te takog prezobrazna! Šta će meni tvoja kava, znaš ti da sam ja udana žena, a i ja znam da si ti oženjen! Nemaš ti šta oko mene oblićat!
Vidjevši kako se Zorka naljutila, trgovac je gladio situaciju.
– Kaj se žestite, draga suseda, nisam nikaj loše imal na umu. Nije greh popiti kavicu sa susedom, ne?
– S očiju? Vidim ja kud to smira! – onda izlazeći doda otresito.
– Mogla bi’ ti ja za tu kavicu razbit’ caklo na radnji. Znat ćeš onda na kog si se namirio?
Zorka je u ljutnji zalupila vrata i brzim koracima gazila ulicu, usput potežući ogrtač i sakrivajući tijelo. Ljutila se i na samu sebe. Osjećala se glupo, a kao olakšicu, krivila je „šlarfk“.
– Dosta ti mi muke zada? Šta ću sad reć Martinu? Ne bi rada da se zanosi s tuđom čovičinom. Morat ću nešto slagat? Đadru oblačaj i kad ga je! „Odića čini gospodića“, a čini i budalu od isana.
U takvom raspoloženju Martin joj saopći vijest o nenajavljenoj gošći. Dovoljno za poznatu izreku „kad te potra“, uz uzdah samosažaljenja.
Bilo kako bilo, Zorka i Martin su popodne čekali na kolodvoru autobus iz zavičaja. Splasnula je i ona nelagoda kod Zorke jer je često obuzdavala svoje emocije vodeći unutarnji monolog.
– Mora se svašta progutat. Đava tenta na nered. Ma, nek’ bude ‘nako kako triba, a ne kako meni šune.
Oživjela je Zorka materine savjete i uvjerila se u njihovu djelotvornost kad, ugledavši svekrvu, veselo potrča i srdačno se pozdravi s njom. Malo joj zasmeta muški remen na putnoj torbi kao dodatna sigurnost, ali pomisao na sadržaj iznutra, ublaži nelagodu pa Zorka ponese torbu, a Martin vreću krumpira. Ote se Zorki, pomalo nespretno.
– Lipo je kad dođe svoj svome.
– Jašta je već lipo. – potvrdi svekrva zagledajući nevistu i zagonetno priupita.
– Ima li išta nova? – Zorki bi malo neugodno pa Martin odgovori skrivajući pogled.
– Bit će akobogda.
– Neka, neka. Bože zdravlje. Ne mogu ja čekat lita, reko starom, odo ja vidit kako su se snašli.
I baba k’o baba, zagledala je prolaznike pričajući o novostima u zavičaju, a onda zastade pokraj mladog zagrljenog para, podboči se rukama i održa im bukvicu.
– Ma, što se tutekar drpate, majčine vam čorape! Lipo mi mrsko proć mimovas.
– Volimo se, bako!- djevojka će brzopleto.
– Jakuće?! Zadugo će vam bit? Moj sinko, ‘ko god ljubov pokazuje prid svitom, mora da je valičan. Za sve se zna misto i vrime.
Brojala je baba idući za Zorkom i Martinom. Nije marila za njihove opomene, već nastavila zvoncati.
– Lipi naš svit, zna za red iprijub. A ovde, Bože oslobodi! Sa svakakvim pogrdalukom jurum međusvit. Taki je nered, voli se propinjat i skakat uoči. Ne bilo ga dabogda.
Iva Bagraić/Tomislavcity
