Nedjelja je oduvijek za sve katolike bila dan odmora, molitve i druženja s rodbinom i prijateljima. U crkvi bi se okupili gotovo svi mještani, jer se toga dana nije smjelo raditi ništa osim onoga najnužnijega, a to je, skuvati ručak i namirit živinu. Tek ako bi kakva vremenska nepogoda zaprijetila uništenju ljetine, ljudi bi uz Božju pomoć, krenuli u polja.
Poslije je mise bila prilika da se susretnu mladići i djevojke, da se krijamice pogledaju i slobodno, bez zamjerke izmine koju rič, da muškići zamire cure i dogovore sila. Ako bi mladić i djevojka u derneku šetali, to je već bio znak da misle ozbiljno. Takvo otvoreno iskazivanje simpatija momka i cure, za mnoge je bila gotova stvar, a naročito za seoske žene, kojima je to bila dobra tema za ogovaranje.
U derneku se šetalo od crkve do Radovića kuća, a za većih blagdana, kad je u Ričice dolazio i katolički puk iz drugih mjesta, šetalo se i do raskršća. Majke bi osobito pazile s kin joj ćer šeta, a tetke, strine i ostala ženska rodbina bi već procjenjivale i iznosile svoj sud o eventualnom budućem zetu, ili nevisti. Ako nije bilo posebnog protivljenja roditelja, momak bi dogovorio dolazak na silo. Silni dani su oduvijek bili srijeda, subota i nedjelja i to uglavnom zimi kad nije bilo velike rađe. Za udovce koji su se htjeli ponovno ženiti važilo je pravilo odlaska na silo utorkom i petkom.
Djevojke su u Ričicama dosta rano počinjale sidit s momcima, odmah dok se počela curit, tj. dok bi ozbiljnije zagazila u pubertetske godine, i to iz sasvim prozaičnih razloga, (neimaština, velike brojne obitelji itd.) pa je slijedom toga veoma rano dolazilo i do udaje ili ženidbe. U prošlosti je bilo slučajeva da se djevojka-djevojčica uda s navršenih šesnaest, pa čak i petnaest godina starosti, a muškarci su bili “zreli” za ženidbu nakon što isluže vojsku.
U početku je momak na silo dolazio obavezno u pratnji kolege, a tek kasnije kad je ta veza već bila ozbiljna, mogao je dolaziti sam i ostajati s djevojkom u njezinoj kući do kasno u noć. Seoske su žene osobito pazile koji momak ulazi u čiju kuću te je tako selo već drugi dan znalo ko s kim sidi! Ako se momak ili djevojka nisu sviđali seoskim ženama ili rodbini, ili im jednostavno ta veza iz nekog razloga nije odgovarala, ovi bi tu vezu nastojali skuditi, tj. ogovarali bi kod roditelja mladića ili djevojku do te mjere dok se ovi ne raziđu. I momci su morali čuvati čast i ugled djevojke s kojom su sidili, a ako bi shvatili da nisu jedno za drugo, momak je svakako morao doći na silo barem tri puta (da oboje zadrže poštenje).
I sami su roditelji često nastojali da se djevojka što prije uda, još ako je mladić iz dobre kuće, tim bolje. Ako bi djevojka prekoračila dvadesetprvu ili dvadesetdrugu godinu, a nije se udala, jadnica bi bila proglašavana usidilicom i kasnije bi se teško udala. Siguro ima neku falingu, komentirale bi seoske žene. Momci su svoj dolazak na silo najavljivali gangom, koja se ranijih godina mogla čuti u svakom zaseoku, a djevojke su već znale po pjesmi čiji momak dolazi na silo.
Često su momci odlazili na sila i u druga sela Imotske krajine ili Hercegovine, što je bilo i razumljivo. Veliki broj mještana bio je u rodbinskoj vezi pa su tražili životnog suputnika u drugim selima. Prema tomu iz kojeg je sela ili zaseoka, nevista bi odmah dobivala i odgovarajući nadimak. Neviste bi iz Kilića dobile nadimak Kiljuša, iz Parlova Parlovuša, iz Tandara Tandaruša, iz Dujmovića Dujmuša itd., te bi im ti nadimci najčešće ostajali do kraja života. Čest nadimak koji je nevjeste nerijetko pratio sve do njihovih poznih godina bio je mlada (od mladenka), ili do dolaska nove, mlađe nevjeste u kuću. Tako su neke nevjeste bile oslovljavane ovisno o muževu imenu; mlada Ikina, mlada Lukina, mlada Vranina itd.
Odlazak u druga sela ili dolazak momaka iz drugih sela na silo u Ričice, često je bio povod verbalnim pa i fizičkim obračunima, ako bi se lokalni momci osjetili ugroženi ili podcijenjeni. Tako su oko Božića, iza Drugoga svjetskog rata, momci iz Crnovra u Donjem polju izvukli deblji kraj, a radile su i sikirice, srećom bez ljudskih žrtava (prema kazivanju pok. Ivana Parlova). Sklapanje braka ili sakrament ženidbe je važan trenutak u životu kako pojedinca tako i njegove obitelji. Konačnu su odluku o ženidbi odnosno udaji donosili stariji ukućani. Vjenčanja i svatovi bi se organizirali uglavnom od Svih svetih do Korizme. To je nekada bilo gotovo pravilo, jer je stanovništvo u drugim godišnjim dobima bilo zaokupljeno poljoprivrednim i drugim poslovima od životnog interesa. Djevojke bi svoje namjere ili želje za udajom, najavljivale gangom: -Udat ću se i ja ove zime, Dogodine ljuljat ću te sine!
Pripremio: Vinko Pavić
ricice.hr
