Nedavno su predstavnici više agencija i ministarstava razmatrali mogućnost povratka i prihvata bosanskohercegovačkih državljana koji su otišli u Siriju i Irak, gdje se njihov muški dio priključio terorističkoj organizaciji Islamska država.
Oni su nakon njezina sloma završili u zatvorima, dok su drugi članovi obitelji, uključujući žene s djecom koja su rođena tamo, završili u logorima te žive u iznimno nehumanim uvjetima. Broj državljana Bosne i Hercegovine koji su otišli u Siriju i Irak kako bi se pridružili militantnim skupinama, poput Islamske države (IS), varira ovisno o razdoblju i izvoru podataka. Od 2012. godine procjenjuje se da su iz BiH u Siriju i Irak otišle 323 osobe, što uključuje muškarce, žene i djecu, piše Večernji list BiH.
Do sredine 2019. godine oko 60 osoba iz BiH vratilo se iz tih zemalja, dok je manji broj bio podvrgnut procesuiranju ili bio premješten u druge zemlje. Procjenjuje se da je oko 260 državljana BiH još uvijek prisutno u Siriji i Iraku, smješteno u kampovima ili pritvorskim objektima pod nadzorom kurdskih snaga.
Od tog broja oko 50 je muškarca, a 50 žena, dok preostale čini oko 160 djece, uključujući onu rođenu u ratnoj zoni. Prema nekim procjenama, oko 50 osoba iz BiH poginulo je tijekom sukoba u Siriji i Iraku. Postoji dio osoba koje su se izjasnile da se ne žele vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
Male kazne
Prva od lokacija koja je predviđena upravo za smještaj nakon povratka takvih osoba je Izbjegličko-prihvatni centar u Salakovcu kod Mostara kojim upravlja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.
Tamo su sada jedini stanovnici Palestinci. Od početka rata u Pojasu Gaze primljen je ukupno 31. A raniji povratak bh. državljana iz Sirije i Iraka do sada se provodio uz partnerstvo sa SAD-om.
To mora uključivati siguran boravak ovdje, zatim rehabilitaciju i resocijalizaciju u bh. društvo, prvenstveno ženama i djeci. Trenutačno oko 120 državljana, uključujući i djecu, čeka na povratak u Bosnu i Hercegovinu. Gotovo svakodnevno njihove obitelji u BiH dobivaju pisma od njih u kojima se upućuje na katastrofalne uvjete življenja u kampovima, ali i zatvorima.
Posljednji organiziran povratak bh. državljana s ratišta Sirije i Iraka bio je 2019. godine. Muškarci su procesuirani pred bh. pravosuđem, a žene i djeca su određeno vrijeme boravili u socijalnim ustanovama. Njihova resocijalizacija protekla je, navodno, bez problema.
Valja znati kako oni koji su na slobodi, uglavnom u pokrajini Idlib, nakon promjena u Siriji ne planiraju povratak u BiH, dok osobe u zatvorima i kampovima za bivše članove tzv. Islamske države žele povratak.
No, povratak radikaliziranih osoba iz ratišta na području Sirije i Iraka nosi sa sobom ozbiljne sigurnosne prijetnje. Stručnjaci za sigurnost, među njima i američki stručnjak Adrian Shtuni, upozoravaju na ozbiljan problem loše kaznene politike u Bosni i Hercegovini. Shtuni ističe da su kazne za terorizam u BiH iznimno blage, što može potaknuti recidivizam i ponovno uključivanje povratnika u radikalne mreže.
Ovaj problem postaje još veći jer BiH nema razvijen sustav za praćenje tih povratnika ni dovoljno resursa za njihove rehabilitacijske i deradikalizacijske programe. Prema podacima sigurnosnih agencija, BiH ima jednu od najnižih stopa procesuiranja i osuđivanja povratnika u Europi.
Samo 25 osoba iz BiH osuđeno je za terorizam, pri čemu su prosječne kazne iznimno niske, s prosjekom od manje od dvije godine, dok je prosjek u Europskoj uniji sedam godina. Takav pristup šalje pogrešan signal potencijalnim radikalima i stvara prostor za nove odluke o odlasku u ratne zone.
To ni približno ne odgovara kaznenoj politici koju, primjerice, imaju zemlje Europske unije ili pak Sjedinjenih Američkih Država. Shtuni također upozorava na opasnost od neprepoznatih povratnika koji mogu ostati neotkriveni ili neprocesuirani, čime se povećava sigurnosni rizik, dok povratnici čekaju ponovni povratak u BiH.
Mnoge povratničke obitelji, posebno žene i djeca, suočavaju se s izazovima reintegracije, a loša kaznena politika samo pogoršava ovu situaciju.
Tri naroda – tri pogleda
Opasnosti koje nosi povratak osoba koje su prošle kroz ekstremističke ideologije i ratne okolnosti nisu zanemarive, a najviše zabrinutosti izaziva potencijalno nasilno ponašanje koje bi moglo dovesti do destabilizacije društva. Iako su žrtve rata, mnoge žene povratnice ostale su pod utjecajem radikalnih uvjerenja, što dodatno povećava kompleksnost sigurnosnih izazova.
Istodobno u kampovima i zatvorima, uvjeti života su iznimno loši. Prema svjedočanstvima povratnika i humanitarnih organizacija, boravak u ovim prostorima karakterizira neljudski tretman, nisku razinu higijene, nedostatak hrane i medicinske pomoći, kao i psihološki stres koji ima duboke posljedice na mentalno zdravlje osoba, posebno djece.
Ti uvjeti samo pogoršavaju emocionalnu traumu, a povratnici se često suočavaju s dodatnim izazovima u pokušajima reintegracije u društvo nakon povratka. Kada se tome doda kako predstavnici triju naroda posve različito gledaju na to pitanje, problem dobiva i novu dimenziju. Dok se vlasti i međunarodni partneri pokušavaju dogovoriti o daljnjim koracima, nije za zanemariti i reakciju lokalnog stanovništva.
Ne samo u Mostaru nego i u drugim smještajnim lokacijama pod nadzorom države. Povratak radikaliziranih osoba, posebno bivših boraca i članova obitelji Islamske države, izaziva ozbiljne brige zbog mogućih destabilizirajućih učinaka na lokalnu sigurnost. Posebice stoga što opravdano sumnjaju u prikladnu pripremljenost vlasti u Bosni i Hercegovini za suočavanje s tim izazovima.
