Od važnih utakmica izdvojio bih ipak onu europsku s beogradskim Partizanom. Nakon, što sam saznao da za protivnika imamo klub iz glavnog grada Srbije, beogradski Partizan, mobiteli su se doslovno užarili.
Navijači Partizana su u to vrijeme bili među najozloglašenijim navijačkim skupinama, a tribinu im je u to vrijeme vodila podgrupa Grobara zvana Alcatraz. Već tada je u njihovim redovima bilo dosta problema jer su se i druge njihove podgrupe željele pitati na toj južnoj tribini. Tih godina upravo su navijači Partizana i “koštali” svoj klub u Europi.
Veliki broj poziva sam dobio iz Hrvatske ponajviše radi ulaznica, a zanimljivo upravo radi te utakmice pozvao me je moj prijatelj s Pala koji je vatreni Partizanovac i koji rijetko propušta utakmice Partizana bilo gdje da igra. Rekao je da dolazi s prijateljem u Mostar na dan utakmice te bi volio da im malo objasnim gdje, što, kako…
Kaže Grobari idu preko istočne Hercegovine pa bi im bilo nezgodno da idu tuda, a voljeli bi malo i prošetati Mostarom.
Ja kao ljubazan domaćin sve dogovorim i na dan utakmice nađem se s njima par sati prije. Prošetamo gradom, popijemo piće i dopratim ih do ulaza na stadion namijenjen za navijače Partizana. Nakon toga nađem se ekipom iz Splita, Rijeke, Dubrovnika te im dajem ulaznice i odvedem ih u tadašnji Klub navijača koji se nalazio u mostarskom naselju Centar 2.
Ispred samog kluba ludnica. Satak vremena, možda i više, prije utakmice skupina od preko 1000 Ultras-a kreće prema stadionu kroz grad, a do stadiona se priključuju i drugi navijači. Na samom ulazu gužva. Na tribinu ulazim dosta ranije i primjećujem da će i navijači Partizana biti na istoj tribini, samo odvojeni nekakvom željeznom ogradom uz koju stoji par redara.
Već tada primjećujem i prve čarke redara i navijača Partizana. Sve u svemu stadion se polako puni, a i igrači uskoro izlaze na teren. Sam početak utakmice počinje u prepucavanju, bacanju baklji s jedne na drugi dio tribine. Grobari se naguravaju s redarima, dok dio tribine gdje su navijači Zrinjskog popunjava specijalna i interventna policija. Navijači Zrinjskog se gotovo cijelo vrijeme sukobljavaju s policijom, dok zaštitari polako gube konce na dijelu prema Grobarima. Ipak, na sreću dio specijalne policije ulazi i među navijače Partizana i premješta ih na samo dno tribine.
U tom periodu utakmica se i prekida, a zbivanja na terenu zamijenjena su zbivanjima na tribinama. Nastavak utakmice na terenu donosi niz katastrofalnih grešaka nogometaša Zrinjskog što igrači Partizana koriste i dolaze do visoke pobjede. S druge strane na tribinama navijači Partizana manje više promatraju utakmicu jer nakon intervencije policije stanje se izuzetno smirilo, a slično je i na drugoj strani.
Do kraja utakmice na tribinama se ništa ne događa, a posljednjim sučevim zviždukom policija izbacuje navijače Partizana koji bježe prema autobusima. Na samim ulicama Mostara vlada opći kaos jer je masa navijača Zrinjskog krenula prema autobusima u kojima se nalaze navijači Partizana. Policija tek uz pomoć suzavca uspijeva koliko toliko održavati situaciju. Na ulicama Mostara mnoštvo prevrnutih kontejnera.
Nakon par sati autobusi s Grobarima napuštaju Mostar. Ubrzo nakon toga primam poziv od kolega s Pala koji nisu uspjeli napustiti grad i koji su se sakrili u obližnju šumu pored stadiona. Nekako ih ipak uspijevam navesti gdje da izađu da im pokažem kako da dođu do svoga vozila. U šoku jedva izlaze iz šume te zajedno sa mnom kreću prema Rondou. Na piće nismo uspjeli ni sjesti jer gotovo cijela ulica je bila pod nekakvim barikadama od kontejnera i puna dima od zapaljenih kontejnera i suzavca.
Dan poslije smo se ponovno čuli, a i sada kada se sretnemo često istaknu kako ni sami ne znaju kako su taj dan uspjeli ostati u “komadu”.
Nakon te utakmice Partizan je i izbačen iz Europe, a Zrinjski je nastavio svoju europsku turneju nažalost koja je završila odmah naredno kolo.
