Nesvakidašnji slučaj dogodio se ovih dana u Hercegovini. O čemu je riječ ispričao nam je svat iz jednih svatova:
Pozvan sam u jedne svatove jer su moji dužni čovjeku koji ženi sina. Ni prvi ni zadnji u koje mi se ne ide, ali dužnost je dužnost i valja vratiti dug. Do sada sam bio u stotinama svatova i najdraže mi je kada se nakon vjenčanja ide kroz grad i svira. Ovaj puta sam ostao uskraćen za to zadovoljstvo i ne samo ja. Otišao sam u crkvu na vjenčanje i poslije ceremonije tražio sam s kim ću u auto da se provozamo kroz grad. Svoje auto sam ostavio i vozim ga samo kada mi je prijeko potreban. Pošto je vikend dogurao sam ga do parkinga koji se ne plaća preko subote i nedjelje, a mislio sam da ću bez problema naći prijevoz.
Izašli mi tako pred crkvu i iznenadio sam se da na parkingu nije bilo puno auta. Osim onoga glavnoga u kojoj su mlada i mladenka, još samo par automobila, ali na moje iznenađenje i neki bus. Kontam možda su turisti neki oni obično tu parkiraju. Spazih starog svata i upitah ga ko će s mladencima kroz grad da se ubacim, a on me pogleda ko da sam s Marsa pao i reče: Pajdo moj kakvo vozanje, litar benzina skuplji od litra rakije, te se okrenu i ode.
Postavio sam kumu koji je vozio mladence isto pitanje, a on mi reče: Auto je na rezervi, posudio mladoženja nešto para da uspe nekoliko litara pa će kad pokupi jabuku vratit. Goriva ima samo do svadbenog salona, i kada ovo sve završi parkirat ću negdje da ga pauk odnese ili da ga odvuče vučna služba.
Bio sam zaista tužan taj dan, svatovi i nisu svatovi bez kruga po gradu. Tužna su i djeca koja su očekivala da će im se bacati bombobe iz auta. I ona baba što uvijek blagosiva svatove neće imati koga blagosoviti. Moja tuga bila je još veća kada sam vidio da nema mjesta u autima koja su bila tu, a biciklo nažalost ovaj puta nisam ponio sa sobom. Na kraju sam morao naručiti taksi koji me je prvo odveo na bonkamat. Na tom zidu plača morao sam podići ono malo crkavice da platim vožnju do sale za svatove. Kada sam digo pare reko sam vozaču da me vozi u salu, a kada smo pošli rekao sam mu da malo zasvira. Gleda me čovjek i misli da sam puko ko kokica, ali ipak on stisne sirenu. Malo mi bi lakše kada sam u retrovizoru vidio onu babu kako blagosiva moj taksi. E tad mi bi krivo što nisam uzeo još kesu bombona da bacim djeci kroz prozor, ali možda je i bolje tako jer bi me taksista umjesto u salu za svatove odveo na Domanoviće.
Cijelu noć u tim svatovima sam bio ko posran. Za stolom gdje sam sjedio bili su dva bračna para koji su cijelu noć pričali o cijenama goriva. Nakon svega što sam proživio da dođem do sale još mi oni pričom stadoše na muku. Jedan od njih još reče da auto rijetko vozi, te da ga je odveo na selo. ” Evo što je gorivo skupo, još bi trebao plaćati parking za auto koji ne vozim”. Njegova žena se nadoveza riječima: Svaka čast mladencima što su nam bus osigurali da dođemo do sale. Kada sam to čuo mene obli ladan znoj. Ja papak platio taksi u ušo u minus na banci, a bus vozio džabe u svatove. Onako mahinalno uključim se u razgovor i upitam jeli iko bacao bombone iz busa, a njih sve četvero me čudno pogledaše. Ili su mislili da sam pjan ili mahnit. Tu neugodnu situaciju prekine stari svat koji je uzeo mikrofon da se pomoli. Kada je završio molitvu rekao je da bus nazad kreće odmah nakon jabuke, i zamolio je da niko ne sjeda na sećiju jer će tamo mladenci i kumovi.
E tada mi bi lakše. Čim je prošla jabuka uvalio sam se u bus i jedva čekao polazak. Došo kući razočaran, ali i gladan i žedan da sam odma s vrata krenuo prema frižideru. Eto to je tako bilo ne ponovilo se, a budućim mladencima preporučujem da ne kvare običaje makar morali iznajmiti ona auta na struju. Odnio đava i benzin i cijene više…
