Mostarske liske krasi specifičan dobrohotni humor, koji najčešće pomalo štipne, ponekad i bocne, te nasmijava ljude dobre volje. Velika je plejada mostarskih liska koje su svojim dovitljivim, duhovitim doskočicama isprele dopadljivu humorističnu šaru svome voljenom gradu
Svaka sredina ima duhovitih osoba čije su šale, bacanije, duhovite i ironične kristalne kocke vedrine zasmijavale ljude. Humor je čuvar razuma, koji pravi reda u kaosu, izlazi iz duha i oplemenjuje duše. Duhoviti ljudi najčešće nesvjesno ispisuju humorističnu kroniku svoga grada, kraja i zavičaja.
Pojedine sredine imaju svoju prepoznatljivu humornu usmenu, poneke i pisanu, predaju. Među takvima je i Mostar sa svojim liskama i njihovim liskalucima. Liska je ptica močvarica po kojoj su brojni duhoviti Mostarci dobili naziv.
Prema rječnicima, liska je u prenesenom značenju lukavac, dovitljivac, spadalo, šeret, šaldžija, a liskaluk je postupak onoga koji je liska. Mostarske liske krasi specifični dobrohotni humor, koji najčešće pomalo štipne, ponekad i bocne, te nasmijava ljude dobre volje.
Velika je plejada mostarskih liska koje su svojim dovitljivim, duhovitim doskočicama isprele dopadljivu humorističnu šaru svome voljenom gradu, piše Večernji list BiH.
Pamte se liskaluci još iz vremena cara Franje Josipa. Mujaga Komadina, gradonačelnik Mostara od 1909. do 1918. godine, bio je u posjetu caru Franji Josipu s kojim se u carskim kočijama vozio kroz prekrasni Beč. Car upita Komadinu:
– Mujaga, koliko vrijedi ovaj divni Beč?
– Vrijedi dobre kiše u Hercegovini – šeretski je odgovorio Komadina.
Pamte se, naravno, i liskaluci Vase Kise, koji je, po nekim podacima, u trima državama zatvaran više od 50 puta i sedam puta protjerivan iz Mostara. U kolektivnom pamćenju Mostara i Hercegovine ostale su brojne dogodovštine vezane uz ovu lisku.
Prisjetimo se razgovora (ne)ugodnog između Vase Kise i Nevesinjca, kojemu je mostarska liska prodala sat. Nevesinjac se, sretan zbog dobre trgovine, uputio u Nevesinje, a nakon nekog vremena sat je stao. Nevesinjac se vrati u Mostar, nađe Vasu i reče mu:
– Ti, Vasa, meni proda sat, a on stade!
– Pa kuda si iš’o u Nevesinje, jadan bio? – upita ga Vasa.
– Iš’o lijepo preko Podveležja – odgovori kupac sata.
– Pa kenjac bi stao preko Podveležja, đe neće stati sat, crn kuk’o – objasni mu Vasa Kisa.
Autor ovog teksta po novinarskim zadacima često je boravio u Mostaru, radeći u dopisništvima i redakciji Večernjeg lista BiH te jedno vrijeme u redakciji Hercegovačkog tjednika i tjednika Horizont, a kraće vrijeme u mostarskoj Slobodi pisao i uređivao humorističnu stranicu “Propuh”.
Od Vlade Puljića, mostarske liske nad liskama, glumca Ante Vicana, Refika Hamzića, koji je dulje vrijeme bio šef mostarskog dopisništva Vjesnika, Večernjeg lista i Sportskih novosti te autor knjige “Mostarski liskaluci”, akademika Josipa Muselimovića, novinara i književnika Petra Miloša, koji je jedno vrijeme bio dopisnik TV Sarajevo iz Mostara, Ante Krište, Miće Buhača, Marina Topića, Vese Čerkeza, Dragana Marijanovića, Osmana Džihe, Stanislava Puljića – Brzog, Bože Kijca, redakcijskih kolega Zorana Krešića, Ivana Ćubele, Stole Lasića, Brace Selimovića, Olivera Cvitkovića, Gorana Sudara, Franje Pušića te brojnih drugih čuo je mnoštvo liskaluka.
Nešto se od toga zapamtilo, a ponešto i sačuvalo zahvaljujući nekim novinskim tekstovima i knjigama. Kad je ovaj autor glavnom uredniku Večernjeg lista BiH Jozi Pavkoviću najavio zahtjevan tekst o mostarskim liskama, upozorio je na to da se ne smije zaboraviti legendarni Stampi. Neke od mostarskih liskaluka objavili bismo ponekad u kolumni “Herc iskrice”.
Nekoliko liskaluka Vlade Puljića, akademskog slikara i antologijskog pjesnika, objavljeno je u knjizi “Hrvatski književnici u anegdotama” autora Janka Bučara, s kojim smo imali prigodu popričati kad bi dolazio u Mostar na godišnju skupštinu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
U njegovu vrijednom izdanju objavljeno je pet anegdota vezanih uz Vladu Puljića. Evo jedne od njih. Sjede u kavani Mak Dizdar, Jure Kaštelan i Vlado Puljić. Kaštelan se požali na glavobolju od vina popijenog prethodne noći, a Vlado ga utješi riječima:
– Jure, najbezbolnije su glavobolje od vina!
Mi smo Janku ispričali četiri Vladina liskaluka za moguću novu antologiju o hrvatskim književnicima. Vlado je krenuo u Dalmaciju na predstavljanje jedne svoje knjige, a s knjigama u prtljažniku njegova automobila bila su i dva paketa Žilavke i Blatine mostarskog Hepoka kako bi počastio nazočne na predstavljanju. Na graničnom prijelazu carinik ga upita:
– Što imate u prtljažniku?
– Imam nekih knjiga – odgovori književnik.
Carinik reče Vladi da otvori prtljažnik i, kad je vidio dva paketa vina, upita ga:
– Kakve su ovo knjige?
– To su sabrana “Hepova” djela – objasnio je Puljić.
Kad je Vlado izgradio vikendicu na Buni, upitale su ga druge liske:
– Okrene li se išta (misleći na nešto na ražnju)?
– Prije nekoliko dana okrenuo se jedan “tamić” (kamion marke TAM) – uzvrati liska Vlado.
Vlado Puljić imao je veliku izložbu u zagrebačkoj Mimari u vrijeme znane antihercegovačke kampanje. Predstavljajući se nazočnima Vlado je, između ostaloga, rekao:
– Rodio sam se u Zagrebu 1934. godine. Kad sam još bio dijete, moj otac i majka odlučili su se na povratak na Bunu, odnosno Mostar. Moji roditelji, moja sestra i ja krenuli smo u Hercegovinu. Tog dana u Zagrebu bilo je četvero Hercegovaca manje!
Svi nazočni prasnuli su u smijeh. Kao i mnogi koji su se nalazili s Vladom u društvu. U Mostaru su rođene dvije osobe koje su poznate kao Ico Voljevica. Jedan od njih je Ismet Ico Voljevica, legendarni karikaturist, autor Večernjakova Grge, a drugi je Mustafa Ico Voljevica, slikar i karikaturist, jedan iz plejade mostarskih liska. Još se po Mostaru i Hercegovini priča ona njegova:
– Ja sam rođen jako lijep, ali su me zamijenili u rodilištu!
Mostarski novinar i publicist Džemal Raljević 2006. godine objavio je knjigu “Evergreen liskaluci”, a recenzenti su mu bili dr. Safet Sarić i Nenad Nino Gvozdić. “Posudili” smo tri Džemina evergreen liskaluka za ovaj tekst, a sva tri vezana su uz Mustafu Icu Voljevicu. Raljević piše: “Izlazi Džemal Bijedić (premijer Vlade bivše države) iz hotela Bristol u Mostaru, a onda zapinje cipelom za jednu od granitnih kocaka. ‘Poleti’, ali je ipak nekako uspio održati se na nogama. Ico Voljevica, koji je upravo tuda prolazio, imao je odmah svoj aktualni komentar:
– Eno skoro pade vlada!”
Džemal Raljević dalje piše: “Ico je imao prometnu, auto je dobro stradao, njemu, srećom – ništa.
– Je li ‘šta ostalo od auta? – interesiraju se prijatelji.
– Jes’ – kredit!”
Raljević nastavlja: “Dok su Ico Voljevica i Jozo Lepetić (mostarski glumac, op. a.) prolazili pored neke građevine na Rondou, odvali se staklo i razbi u sto komada.
– Vidiš, Ico, kako se povijest ponavlja…
– Kako misliš?
– Pa… prozor mora pasti!”
Svakako jedan od najzanimljivijih liskaluka Mustafe Ice Voljevice onaj je u zgradi mostarskog Komiteta. Zovnu Icu u Komitet da mu priopće radosnu vijest – da su ga voljni primiti u Savez komunista.
– A koliko ću dobiti za prelazak? Svaki igrač za prelazak u drugi klub dobije neku lovu.
– A čiji si ti igrač bio do sada? – upitaše ga.
– Bio sam u Socijalističkom savezu – objasni im Ico.
Nakon tih riječi bio je potjeran iz Komiteta. Kad su ga pitali kad mu je Mostar najljepši, u svom stilu odgovorio je:
– Onda kad se vratim iz Sarajeva!
Nasmijao je i Sarajlije.
Brojni mostarski liskaluci vezani su uz mostarskog slikara Mehu Sefića, Jolu Musu, Zuku Džumhura, Garu Kovačevića, Stampija (Izet Mujić), Šelu (mostarski poštar Miralem Šelo), Vlaju (Goran Vlajnić), Baku Sliškovića, Franju Vladića – Kulju, Pindu Zeleniku, Marina Topića…
Kad je netko sreo Vlaju i upitao ga gdje se nalazi Ulica kraljice Katarine Kosača, on je priupitao:
– A kako se djevojački zvala?!
Velik broj mostarskih liskaluka vezan je uz nogomet. Kad je Franjo Vladić, kao reprezentativac bivše države, dao gol glavom protiv Engleza na Wembleyju, potrčao je Dušku Bajeviću u zagrljaj i upitao ga:
– Gleda li me Stampi i što kaže?
A Stampi je u Mostaru kazao:
– Vidi Kulje na Wembleyju, i to glavom!
Kad je Štef Deverić postao trener Zrinjskog, sa sobom je doveo nekoliko igrača iz Zagreba, među kojima je bio i Luka Modrić. Nakon nekoliko treninga Deverić je upitao Franju Vladića što misli o igračima koje je doveo, a u Kulje je odgovorio:
– Ostavi malog žutog (Modrića, op. a.), ostale možeš vratiti!
Sula Rebac, trener Veleža, poslao je mladog Kulju na zagrijavanje koje je potrajalo malo dulje, a jedna od mostarskih liska viknula je s tribina:
– Sule, pregrija ti se Kulje!
U Mostaru su liske pričale liskaluk koji se odnosi na tri “desetke” koje su konkurirale za mjesto lijevog veznog u reprezentaciji bivše države – Jurica Jerković iz Hajduka, Franjo Vladić iz Veleža i Jovan Aćimović iz Crvene zvezde. Izbornik je najviše preferirao Jovana Aćimovića pa je došlo do prepirke između Jerkovića i Aćimovića, a na kraju je Jurica rekao Jovanu, zvanom Kule:
– Što ja imam s tobom razgovarati, ja sam za tebe Kulje Vladić!
Autor ovog teksta u svoju knjigu “Lopta je okrugla – Nasmiješena strana svijeta sporta” uvrstio je i neke mostarske liskaluke vezane uz nogomet. U toj knjizi piše kako je Kulje Vladić pri izvođenju slobodnog udarca u važnoj utakmici rekao suigraču Bajeviću:
– Ajmo po “cenera” da je stativa!
Jedna se odnosi na Blaža Sliškovića – Baku, koji je na trening nogometne reprezentacije bivše države navodno istrčao u cipelama. Izbornik Miljan Miljanić upitao je Baku:
– Gdje su ti kopačke?
– Ma, Čiča, tko zna, zna i u cipelama!
Gordan Irović, legendarni vratar zagrebačkog Dinama i rezerva slavnom Beari u reprezentaciji bivše države, u Zagreb je stigao iz Mostara. Kao gledatelj na zapadnoj tribini stadiona Maksimir prokomentirao je obranu vratara svog bivšeg kluba, koji je ukrotio loptu iz dva pokušaja, u stilu mostarskih liska:
– Dvotaktni golman!
U Mostaru su se pričale duhovite dogodovštine vezane uz mostarskog nogometaša Vladu Zeleniku – Pindu. Jedne smo prigode bili u društvu Pinde Zelenike i Večernjakova novinara Marka Knezovića – Ćope. Pitali smo Zeleniku tko je, po njemu, bolji strijelac, Ronaldo (onaj stari) ili Davor Šuker, a Pinda je u stilu prave liske odgovorio:
– Lako je Ronaldu i Šukeru davati golove kada imaju šansi i šansi. Ja sam bio strijelac prvenstva bez ijedne šanse!
Duhovita su i sjećanja mostarskog legendarnog nogometaša Jadrana Topića – Ćele vezana uz slavnog Pelea, po mnogima najboljeg nogometaša svih vremena, s kojim je nastupao u Cosmosu i zajedno su pjevali Oliverovu “Skalinadu”. Jadranov otac Tadija bio je jako duhovit, ali i brat Marin Topić, poznati mostarski slikar. Marin nam je ispričao jedan liskaluk vezan uz brata Jadrana – Ćelu, koji bi ponekad učinio nešto što se ne bi svidjelo Mehmedu Mehi Trbonji, dužnosniku Veleža, koji je imao status narodnog heroja. U jednom verbalnom dvoboju Meho je rekao:
– Ćela, ja sam ovo oslobodio!
– Pa zadrači to što si oslobodio – uzvratio je Ćela.
Meho je najboljem desnom krilu u tadašnjoj prvoj ligi – Ćeli oprostio i taj hrabri liskaluk. Duhovita biserja starih mostarskih liska i danas su aktualna i Hercegovcima bliska! No, rađaju se neki novi klinci s genima starih liska. Jedna djevojka je u mostarskom kafiću naručila kavu s tri vrećice šećera, a mladi konobar u duhu starih liska reče joj:
– Ta nećeš šape (kolač, op. a.) pravit’!
Za vrijeme velike vrućine, kakva zna biti samo u Mostaru, prijatelj nazove Mostarca:
– Je li vruće u Mostaru?
– Eto, vrata u kući mašama otvaram – odgovorila je novopečena liska.
Druga je na isto pitanje odgovorila:
– Majka razgrće robu na štrik, a sestra odmah za njom skida suhu robu!
Duga je povijest i mostarskog pisanog humora, o čemu svjedoče knjige i humoristični listovi koji su izlazili u Mostaru.
Zlatko Serdarević, vrijedni kroničar Mostara, u svom tekstu “Liskaluci”, objavljenom u mostarskom časopisu Most, piše da su se u Mostaru nakon otvaranja tiskare 1872. godine počeli pojavljivati šaljivi listovi.
Godine 1905. u mostarskom listu Osvit bile su šaljive rubrike “Torba” i “Krto”. Godine 1919. u Mostaru se pojavio humoristični list Palangar, a tijekom 1920. i 1921. godine u gradu mostarskih liska izašla su tri broja humorističnog lista Jež.
Već 1924. godine izlazi Mostarski palangar, 1939. pojavljuje se novi humoristični list Mostarski tenk, a 1940. godine Mostarski sepet.
U Mostaru je po liskama dobila naziv i jedna ulica, a po njima se zove i mostarski festival komedije “Mostarska liska”. Autor ovog teksta uređivao je humoristične rubrike u tri tjednika koja su izlazila u Mostaru – Hercegovačkom tjedniku, Horizontu i Slobodi.
Ponešto se napiše i u Večernjaku, naravno! U mostarskim kazalištima njeguju se komedije, a nekoliko Mostaraca ima uspješne stand-up nastupe. Sve skupa dovoljno materijala za ozbiljnu studiju o humoru u Mostaru, možda i za opsežnu monografiju.
