Baš ka’je svoj korin
– Je li, baba, Isus isto imo babu?
– Misovo, jašta je…svak mora imat babu, nu. Jel’ ti Gospina mater, sveta Ana…to Mu je baba. A, Gospa je Marija; Isusova mater. Viš kako obadvi imadu naša lipa imena.
– A, kako je ime Isusu?
– Pa, Isus, bona, šta ti je…?
– A plezime?
– Nema brezime. Samo Isus.
– Zašto?
– Tako. Šta će mu brezime? Ta, nema sto Isusa, nu…
– A, ja imam.
– Nu…drugo si ti.
– A, je l’ mu je baba isto plicala bajke, ko ti meni?
– Sigurno da je.
– Koje?
– A, kojti to znat…
– Cuvenkapisu?
– Ja, ja…Crljenkapicu.
– I, i, i…Sjeguicu.
– Pa, ja.
(šutnja)
– A, je li je ona isto molila klunicu?
– Mo, nije krunicu, bona…molila žena druge molitvice.
– Koje?
– Ma, oklen ću ja znat, de… Šta si se najednoč dosukala Isusove babe, misovo ti bilo!
– A, did?
– Šta did?
– Isusov…
– Pa, šta š njim?
– Jel’ imo dida?
– Isus?
– Aha.
– Pa, mora imat dida, Bog te pomoga.
– Plavog.
– Jakakvog, veda pravog? Sveti Jokim.
– Jokim.
– Ja. Jokim.
– Did?
– Nu…did, jaštas’ ti mislila? Taka su njijova imena. Nisu ko naška.
– Zasto?
– Zato. Svak ima svoje.
– Meni mi je jepše did Mate.
(Tronuta spomenom davno pokojnog muža, posjede unuku u krilo i poljubi s dubokim uzdahom)
– Dušo babe svoje! S tvojin se didom ni’ko nemere izmišat, bona. Baš ka’je svoj korin!
– On je najdobriji od sviju, jelde baba.
– Je, oko moje lipo, je. Did je najdobriji.
Krajičkom dlana obrisa suzu, pa još snažnije privinu unuku na grudi bučno joj ljubeći svilenkastu kosicu.
– Da did nije najdobriji, ne bi ja imala svoju najdobriju rađu. Ti si babino zlato i sunce i rađa…sve babino. Jel’ jesi?
– Aha.
– Voliti ti baba više neg ikome, znadeš li ti to?
Kima potvrdno.
I ponovno ruke čvršće grle.
I ponovno pljušte poljupci uz po koju izdajničku suzu.
