Domagoj Duvnjak danas će u finalu protiv Danske odigrati svoju posljednju utakmicu u dresu hrvatske rukometne reprezentacije i time upisati 270. nastup. Stao je na brojci od 78 pogodaka, daj Bože da nakon danas bude i koji pogodak više. Prvo veliko natjecanje bilo mu je 2007. godine, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Iza sebe ima nastupe na deset svjetskih i devet europskih prvenstava te na Igrama u Pekingu (2008.), Londonu (2012.), Rio de Janeiru (2016.) i u Parizu (2024.). Bez današnje medalje u vitrinama ima svjetsko srebro i broncu, tri europska srebra, dvije europske bronce i jednu broncu s Olimpijskih igara. Nije teško primijetiti kako u svojoj bogatoj karijeri samo nema zlato s Hrvatskom.
– Nisam mogao poželjeti bolji završetak reprezentativne karijere. Nevjerojatno je kako su se kockice posložile. Cijeli je turnir za mene jako loše počeo. Ozlijedio sam list na drugoj utakmice, pa sam se vratio nakon što nisam igrao protiv Egipta i Zelenortskih otoka, ali ta ozljeda nije zaliječena i ne mogu dati svoj puni doprinos. I zato veliko hvala mojim suigračima koji su mi omogućili da se oprostim od reprezentacije s medaljom. Nakon pet godina opet smo u finalu. Pet godina dugo je razdoblje, ali ja se nadam da nakon ovog SP-a nećemo dugo čekati na novo finale. Ovi mlađi dečki koji ostaju dobili su golemo samopouzdanje, vidjeli su kako se bori za nacionalni dres, pokazali su to na parketu i današnje je finale šlag na vrhu torte. Uživat ćemo u finalu. Da se razumijemo, Danska je veliki favoriti, ali mi se nećemo lako predati. Nevjerojatan je naš put do finala. Prvo smo morali pobijedili Island sa šest razlike za prvo mjesto u skupini, potom ono vraćanje s minus četiri u posljednjih pet minuta protiv Mađarske, pa velika pobjeda nad Francuskom…
Jedini ste naš igrač koji je igrao na sva tri velika natjecanja koja je organizirala Hrvatska, na SP-u 2009., EP-u 2018. i sada na SP-u 2025. godine?
– To je veliki privilegij. Na sva tri natjecanja kojima smo bili domaćini gledatelji su bili ti koji su nas dodatno gurali. Posebno se to moglo osjetiti na ovom turniru. Iskreno, bez njih bismo teško došli do finala. Oni su nam davali snagu, energiju kad je to bilo najpotrebnije, oni su nas gurali kada nam nije išlo. To je bila golema količina pozitivne energije koja je stizala s tribina. Mi smo to osjetili. Čak i nakon onog poraza od Egipta nisu nas ostavili, zaboravili. I zato im iskreno zahvaljujem. Kada se vratim u 2009. godinu, mislim da smo tada igrali pod velikim pritiskom, napravljene su nove dvorane, očekivanja su bila velika.
Zanimljivo je da ste i 2018. godine imali problema s ozljedom, kao i sada?
– Nevjerojatno je da se radi o istoj ozljedi lista na dva domaća prvenstva. Prije sedam godina ta mi je ozljeda još mogla biti razumljiva. Devet mjeseci nisam trenirao zbog operacije koljena. Možda sam isforsirao raniji povratak kako bih igrao to Europsko prvenstvo. Nažalost, list nije izdržao. Ovo ovdje nisam ni u snu očekivao. Činjenica je da ove sezone igram jako puno minuta u Kielu, a u Njemačkoj je ritam ubitačan. Ništa mi se nije dogodilo i onda dođem u reprezentaciju i ni iz čega mi strada list. Ne znam, možda je to zbog emocija, možda sam izgorio u želji što igram pred domaćim gledateljima. Bogu hvala, vratio sam se u ekipu. Hvala izborniku što me je ostavio na klupu iako sam ozlijeđen dok su neki zdravi sjedili na tribini. Probao sam s klupe dati svoj doprinos i mislim da sam u tome uspio.
Danska je reprezentacija koja osam godina ne zna za poraz na svjetskim prvenstvima. Posljednji su upisali 2017., kada ih je u osmini finala izbacila Mađarska, a mi smo na tom turniru došli do četvrtog mjesta.
– Što reći… Veliki respekt za sve što su napravili. Igraju rukomet s drugog planeta. Imaju tri postave koje mogu igrati jednako kvalitetno. Imaju strašne pojedince. Jako su brzi, čak mislim da nemaju previše izgrađenih akcija u napadu, igraju polukontre i kontre, a napad im traje nekoliko sekundi. Ali, imamo mi obranu 5-1 koja je naša velika snaga. S tom obranom odigrali smo s njima neodlučeno na SP-u 2023. godine. Volio bih da današnja utakmica bude u egalu do 45 minute, onda bismo imali priliku za iznenađenje. Moram priznati da je Mamić na prednjem u obrani 5-1 odigrao doktorski. Meni je žao što nitko ne ističe Šušnju. Njih dvojica igraju maestralno u obrani. Baš su se našli, ne samo na parketu već se i izvan njega puno druže, pričaju. Samo pričaju o obrani. Marko tog prednjeg igra u Leipzigu već godinu dana. Igrao sam protiv njega i moram priznati da nije bilo lako, tu obranu nije jednostavno razbiti. Zbog te sam obrane optimist za danas. Uostalom, mi smo s tom obranom došli do finala.
vecernji list
