U Mostaru je djelovalo i djeluje više klubova s imenom Zrinjski. Naravno najviše pozornosti privlačio je nogomet, ali itekako su bili uspješni Plemkinje i Plemići u dvoranskim sportovima i to rukometni, košarkaški, te futsal klub Zrinjski. O tada do danas nizali su ti kolektivi uspjehe, pa su rukometašice HŽRK Zrinjski bile prvakinje više puta, kao i njihovi kolege iz HKK Zrinjski. Futsal klub HFC Zrinjski osvojio je dva puta Kup, a i rukometaši su se okitili jednim naslovom pobjednika kup-a BiH. Igrali su tada svi nabrajani klubovi i europske utakmice, i često se tražila karta više za dolazak u dvoranu.
Pričlo se tih godina kako nam treba hitno veća i Gradska dvorana kako bi svi klubovi zadovoljili svoje ambicije. Ne možeme se naježiti kada se sjetimo dream tima HŽRK Zrinjski koje su predvodile Ivana Mlakić, Gordana Marić, Andrea Prusina i ostale Plemkinje. Košarkaši su u dvoranu donosili pomoćne tribine i Plemići su u grotlu dvorane na Bijelom brijegu sve rušili i došli do naslova prvaka koji je spektakularno proslavljen u središtu grada. Ništa manje grotlo nije bio u dvorani kada su rukometaši osvojili Kup BiH. O velikim majstorima malog nogometa koji su nosili dres HFC Zrinjski pričalo se sa strahopoštovanjem.
Kako su godine išle zanimanje za sport bilo je sve manje. Sportski kolektivi ostavljeni su da se brinu sami o sebi, da bi danas možemo slobodno reći dodirnuli samo dno. Rukometašice su svoj klub i grad napuštale zbog par stotina maraka koje im nije imao ponuditi rodni grad, ali zato jesu drugi klubovi i gradovi u okruženju. Rukometaši su pod sličnim uvjetima odlazili u druge klubove za plaćen stan i hranu, a igrači HFC Zrinjski su blili nositelji igre svih klubova u okruženju. U svom klubu i svom gradu nisu imali nikakve skoro pa nikavih uvjeta da se bave sportom.
Danas se rukometašice HŽRK Zrinjski bore za opstanak u PL BiH. Košarkaši HKK Zrinjski ne nastupaju nigdje i za sada postoje samo mlađe kategorije. Rukometaši su u sredini ljestvice u drugoj ligi, kao i HFC Zrinjski. Košarkašice ŽKK Zrinjski 2010 postoje i najuspješniji su ženski sportski kolektiv u gradu samo zahvaljujući trenerici koja živi za svoje djevojke 24 sata dnevno.
Ljudi koji vode ove klubove nemaju što za ponuditi mladima jer u ovom gradu malo tko vodi brigu za sportu. Mostar kao sveučilišni grad morao bi bar vrhunskim sportašicama i sportašima omogućiti besplatno studiranje. U Mostaru malo tko vrjednuje uspjeh, ali svi se zanju busati u prska kada neko od sportskih kolektiva osrtvari neki uspjeh. Tada su sportašice i sportaši naši i naš ponos, a kada treba iste pomoći tih što se busaju u prsa nema nigdje.
Ništa više sport nije zanimljiv ni novinarima od kojih većina i ne zna gdje se nalazi dvorana na Bijelom brijegu, ali to ih ne priječi da se kočopere u raznim žirijima kada treba izabrati najbolje sportaše. Naravno da ih u stvarnosti ne biraju oni, ali to je tema za neki drugi tekst.
Zbog svega nabrijanog dvorana na Bijelom brijegu zjapi prazna kada se u njoj igraju utakmice. Da nema rodbine i prijatelja od igračica i igračica vrata dvorane se ne bi trebala ni otvarati za gledatelje. I što je zabrinjavajuće stanje iz godine u godinu je sve gore i gore. U takvoj situaciji čitamo o izgradnji dvorane koja se gradi četrdesetak godina.
Pitanje svih pitanja je ako se ta dvorana ikada napravi tko će u njoj igrati. Pitanje je hoće li i ikako i postojati ovi gore nabrojeni klubovi. To što uvijek postoje zaslužni su sportski entuzijasti Nikolina, Ivana, Ivan, Puša, Dalibor, Vedran, Ilija…
Klubovima ne treba dvorana od nekoliko tisuća mjesta. Treba im potpora sredine u kojoj rade i djeluju, a ona je do sada debelo izostala.
HERCEGOVINA.in
