E, grdna rano naša: Čudo da smo ikako opstali uslijed tolikih zuluma

Pravo čudo što nas još ima, pomislih ganuta, čitajući članak o gladomoru u vrime 1. svjetskog rata, kada je naša jadna Hercegovina doslovno skapavala od gladi jedući divlje korjenje i travu, kao živinčad.
Tada je oko 17 tisuća hercegovačke dice, gotovo na umoru, vlakovima prebačeno u Slavoniju, u organizaciji “hercegovačkog Mojsija” fra Didaka Buntića, satrvenog patnjom svog naroda, za kojeg nitko živ nije mario, unatoč svih apela koje je podnio ondašnjoj Austro-Ugarskoj vladi.
Pokupivši za ratni front sve hranitelje obitelji iz svih domova, ostaviše njihovu mnogobrojnu dicu i starčad da pomru od gladi.
Nikakve pomoći, nikakve brige ni od koga.
Nije to bila tek oskudica, nego smrtna glad kakva se ne pamti.
I da ne biše tog anđela u ljudskom obličju, i tih naših Slavonaca prostrane duše, kao slavonska ravnica, tko zna bi li nas danas uopće i bilo.
Došavši tamo, jedno je, na smrt gladno dite, unatoč uputama da se jede u manjim količinama, umrlo zbog zapetljaja criva.
Onako skrućena i stisnuta od dugotrajne gladi, ne mogahu ona izići na kraj s iznenadnim zalogajima koje je dite, brutalno umoreno glađu, vjerojatno gutalo bez velikog žvakanja.
Steglo me i grlo i isrce čitajući o toj strahoti koju taj zgromljeni franjevac izlaže svitu, na sva četri vitra, preklinjući da se smiluje.
A, svit ostaje đavolski ravnodušan i hladan dok na carskom dvoru i po aristokratskim balovima, jednako teče šampanjac potocima.
E, grdna rano naša!
Čudo da smo ikako opstali uslijed tolikih zuluma.
Gospodarski najnerazvijenija, najoskudnija, s najvećim postotkom nepismenog življa u cilom cartvu i onda ti još dođe rat.
Dođu “mršave godine”, a očevi ginu za cara i carevinu u kojoj za njihovu dicu nema ni divljeg korjenja da bi ostala na životu.
Ni stotine “Mojsija” ne bi moglo toliko kolika bijaše potriba, ali ono što učini i taj jedan jedini, vridno je da bude zapisano u svim hercegovačkim srcima i ostane tamo zanavik.

Biralo me