Mogu reći da sam se osjećala tužno, jadno i bespomoćno, izjavila je novinarka koja je napadnuta kada je u Splitu pokušala snimiti svetu misu. Mediji su ovu izjavu predstavili kao udarnu, bez da su saslušali i drugu stranu iste priče. Da se odmah razumijemo ne opravdavamo nikakav oblik nasilja prema novinarki, on se jednostavno nije smio dogoditi.
I taj nemili događaj bi tako i prošao da se nisu pojavili video snimci i fotografije u kojoj novinarka skupa sa svojim kolegama i kolegicama na silu pokušava ući u crkvu. Pri tome se nišu držali uputa stožera, te je to uz provalu drugo kazneno djelo za koje ona sa svojim kolegama treba odgovarati pred zakonom kao što odgovaraju svi drugi ljudi u Hrvatskoj. Oni koji su je napali dobili su prijave i oni će odgovarati za to što su napravili, a mediji su od novinarke napravili heroinu.
Žalosno je sve ovo što nam se događa i svi smo pod stresom u ovo vrijeme pandemije. Novinarka koja je napadnuta nije imala potrebu ulaziti u crkvu, pogotovo ne na nasilan način. Mogla je svoj zadatak obaviti profesionalno ispred crkve i tako izvijestiti svoje čitatelje o događaju. Mogla je ali nije i odlučila je na silu ući u crkvu. Sila je izazvala kontrasilu i dobili smo događaj koji je dobio puno više publiciteta nego što zaslužuje. Da je stanje normalno i da smo svi jednaki pred zakonom za svoja djela odgovarali bi svi koji su prekršili zakone. Nažalost to nije slučaj jer novinarka se osjećala tužno, jadno i bespomoćno dok je nasilno provaljivala u crkvu. Kako su se osjećali ostali čije je ona osjećaje povrijedila to nikome nije bitno. E moj narode…
