EH, DA MI JE
Eh, da mi je u zavičaj doći
na bunaru da umijem lice
da pozdravim rodnu kuću samo
sve puteljke i strme litice.
Da nahranim i srce i dušu
na tren da se vrate uspomene
pomirišem jorgovan što raste
kraj bunara, pored mrke stijene.
Da se duša napoji ljepote
i mirisa kadulje i cmilja
sikalina što iz praga raste
poput ruže sad je srcu mila.
Obišla bih sve ograde, doce
i tor prazan koji tamo stoji
vrljika je srušena mu stara
i on svoje zadnje dane broji.
Otvorila bih rasklimana vrata
suze bi mi nakvasile lice
vidila bi na tren mater, ćaću
kuću punu razigrane dice.
Tad bih sjela na otoman stari
sjetila se siromaštva, muke
osjetila mirise lancuna
što su prale materine ruke.
Vidjela bi na kamenom pragu
kako sidi i odmara ćaća
nizale bi slika se za slikom
svaka od njih uspomene vraća.
Otišla bih i do izbe stare
tu sam s ćaćom jako često bila
nakon teškog i napornog dana
sa bukarom s njim bi nazdravila.
A kada bi ja morala natrag
vratiti se u zbilju života
ponijela bi pregršt uspomena
gdje se krije djetinjstva ljepota…
Ljiljana Tolj
