Čekao se dugo taj početak PL BiH, i dugo nam je bilo punih pet mjeseci bez nogometa. Novo vrijeme, nova pravila.
Došao sam pred stadion i okolica je sablasna, nema čak ni slučajnih prolaznika.
U duši osjećam prazninu. Navikao sam slikati ljude koji dolaze na utakmicu. Onako negdje u podsvijesti osvrćem se hoće li mi naići Miki Raić sa sinom koji mi uvijek maše. Hoće li naići moj Bobo Perić ili Oli Bošnjak sa sinovima . Nema ni ispred Dacka mojih Ćubija, Šakija i Keze.
Nema ni Brace i Purke ispred susjedne kafane, a ne mirišu ni one kobasice ispred službenog ulaza. Na službenom ulazu sve pod maskama. Ne mogu ni ući na taj ulaz na koji ulazim već godinama.
Moram na onaj gornji gdje inače ulaze gledatelji i navijači kojih nažalost nema. I na tom ulazu maske u nadležnih, mjere mi temperaturu i konačno ulazim u stadion.
Uzimam marker i ulazim u prostor oko terena. I tu sve pod maskama, počev od sakupljača lopti, pa do službenih osoba. Sablasno izgleda zdanje koje može primiti 20. 000 ljudi. Sve se nadam da će se moj Damir zaderati: Foto ubod! Očekujem i Berin glas: Golovaaaaaa golova.
Nema mi ni Anje Vranješ s tatom i Make Aničića sa sinom koji mi se uvijek javljaju s tribina. Nema nigdje nikoga. Gledam u daljinu i razmišljam gdje su prijatelji Zrinjskog, i čini mi se da znam točno i gdje tko sjedi na zapadu.
Okrećem glavu prema stajanju. Nema mi Ultrasa, a nema ni moga Vahe bez čijeg glasa sa stajanja je utakmica nezamisliva.
Ne vidim i ne čujem ni moga brata Ziza, puno toga smo prošli sa Zrinjskim i on utakmice ne propušta bez obzira na okolnosti. Stajanje je možda najružnija tribina na svijetu, ali mom je srcu najdraža.
Nema nikoga na stadionu. Malo je nedostajalo da ne budem ni ja. Savez je donio pravila koja su van pameti. Čudni ljudi čudna imena igraju se s ljudima.
Otkako je Premijer lige nisam propustio niti jednu utakmicu Zrinjskog, a pogledao sam i veliku većinu onih u Ligi HB. Sada je bilo dovoljna jedna riječ da ostanem izvan stadiona i da sa svojom braćom utakmicu gledam s parkinga.
Što ti je život? Vjerojatno ja nisam prvi u srcima ljudi koji odlučuju o Zrinjskom, ali je zato Zrinjski prvi u mom srcu. Malo je njih bilo na stadionu kada se Zrinjski borio za opstanak, a puno ih je došlo kada su se počele osvajati titule.
Osvrćem se još jednom oko sebe. Fale mi Leo i Koso. Puno je utakmica prošlo na kojima nas trojica bili iza gola gdje Zrinjski napada. Bila su to neka druga sretnija vremena. Nova pravila su tu, klub se ponaša onako kako mu je naređeno s vrha i tu nema pomoći.
Gledam taj parking i nekoliko stotina onih koji žive Zrinjski 24 sata dnevno 365 dana u godini. Sve njih su isti oni čudni ljudi čudnog imena natjerali da budu gore jedan do drugog.
Svi oni mogli su biti na stadionu i držati propisanu distancu, jer ako za išta vrijedi stadion pod Bijelim brijegom on vrijedi za držanje distance. I tako je na stadionu koji prima 20 000 ljudi bilo njih manje od stotinu s maskama, i igrači oba tima. Nogomet se igra i igrao se uvijek zbog navijača, ali sada je sve u drugom planu.
Jedino što me je razveselilo jeste pobjeda i pogodak Mašića za tri boda. Vjerovao sam oduvijek u njega i ovo je tek njegov golgeterski početak. I sada dva dana poslije utakmice u meni neka tjeskoba i slika prazne tribine. Ne ponovilo se više nikada…
