Nemoguće je opisati što je sve Mario Ivanković proživio na klupi HŠK Zrinjski. Bio je pomoćnik, pa je krpio rupe i napkon postao trener svoga Zrinjskog. Prvi dio sezone na klupi Plemića porušio je sve rekorde i bio je na vrhu. Svi su mu klicali i svi su mu tapšali leđa. Bio je naš i jedan od nas, dugoročno rješenje za klupu Zrinjskog. Mora se priznati da je to bilo nešto čudno za Mostar. Ciljevi i ambicije bile su jasne. U drugom djelu treba osvojiti titulu i vratiti pokal prvaka u vitrine stadiona pod Bijelim brijegom.
Ono što je tada zadesilo Zrinjski teško bi bez turbulencija prošli i puno veći europski klubovi čije su kase pune novca. Prvo su klub napustila dva standardna nogometaša Ćorluka i Ćuže. Dva tako reći stožerna igrača bez kojih je bilo nemoguće zamisliti prvih jedanaest. Onda su klub pogodile ozljede koje su s terena udaljile također nekolicinu standardnih igrača. S druge strane protivnici nisu birali sredstva da bi došli do svog cilja. Uslijedio je nastavak prvenstva sa sastavom koji nije bio ni blizu onome koji je u prvom dijelu rušio rekorde. Maka nikada nije kukao, na svakom od javnih istupa govorio je: “Ima nas, skupit ćemo se i tu su i naši juniori”.
Prve javne kritike su uslijedile nakon remija na Širokom Brijegu, a sve je kulminiralo porazom od Borca. Tko bi gori sad je doli. Teško je sada nabrojiti što je sve upućeno Maki tih dana kada su se mnogi već oprostili od titule. Nogomet je igra koja se igra na terenu i koja se sastoji od pobjeda i poraza. Trener je onaj koji odgovara i za jedno i za drugo. Samo on, nikako ne njegova obitelj i njegov život izvan stadiona. Nažalost neki su sve to upakovali u (ne)uspjehe HŠK Zrinjski i načitali smo se svega, a malo toga je bilo istinito.
Nakon toga je uslijedilo nogometno čudo i proradio je mentalitet pobjednika. Rušio je Zrinjski sve prepreke i na koncu došao do titule prvaka. Maka je sve to emotivno proživljavao. Jednom mi je nakon utakmice rekao “Uh šta je ovo”, a drugi puta “Srce će me prekinuti”. Srce je naravno izdržalo i ovaj puta onaj što je bio doli eto ga opet gori. Gore na balkonu Kosače istresao je sve iz sebe i oprostio onima koji mu nisu vjerovali i koji su tražili njegov odlazak iz Zrinjskog. Ne treba ni spomonjati da su ti isti požurili opet čestitati i potapšati Maku po leđima. Težak je trenerski posao. Kruh je to sa sedam kora, a ako da obavljaš u Mostaru usuđujemo se reći i to je kruh sa sedamdeset sedam kora.
Ova titula je Makina titula. Zaslužio ju je i potpuno shvatam zašto je tako prigrlio onaj pokal namjenjen prvaku. Maka je dokazao da je prvak i da je pobjednik. A kada to uspije u Mostaru onda je to još puno veći uspjeh.
