Ljilja Lovrić, spremačica Osnovne škole Ilići ispraćena je u zasluženu mirovinu. Njezine kolege iznenadile su je prigodnim darovima, svetom slikom “Posljednja večera”, zlatnim satom i naravno cvijećem. Ljilja se odužila prigodnim domjenkom i riječima zahvale za višegodišnju suradnju. Prije tri godine u mirovinu je ispraćena još jedna spremačica Ivica Džidić. Kolege su joj poklonile odgovarajuću pjesmu. Link na taj događaj Tradicija se nastavila, i spremačica Ljilja je ispraćena uz odgovarajuću pjesmu.
Naša spremačica Lovrić Ljilja, uvijek dođe do svoga cilja. Je li ona nešto naumila samo, ostvarit će to , svi dobro znamo. U poslednje vrijeme neće ni da krije,kako je vrijeme za mirovine odnosno penzije. Ako vratimo vrijeme naradila se Ljilja naša, kao dijete sadila duhan i vodila domaće životinje sa ispaša. Istovremeno učila prve brojeve i slova, a u predionici u Vrapčićima zaradila se prva lova. Radila se i prva, i druga,i smjena treća, u Ilićima je zadesi bračna sreća. Nije lako bilo, Ljilja to zna, Bog joj prvo sina Ivana da. Život donese rat i sve što on sa sobom nosi, muž Zoran na prvoj liniji prkosi. Bogu hvala ostalo se živo, a za sve ostalo manje ti je krivo. Rodi se kćerka Ivana Bogu hvala, i ona je dio Lovrića kuće postala. Ljilja više neće u Vrapčićima da šije, nego hoće u školi da radi,ona ne krije. Kočerin- -veza jaka, jača,najjača, u školi se nastavi primati plaća. Ravnateljica Irena nekada po školi traži Ljilju, pa sve onda svali na pokojnu Smilju. Ali Ilići dođoše do samostalna školice, Ivanka, Ljilja i Ivica spremačice. Kočerin, Goranci i Rakitno to nitko spojiti ne može, jedna drugoj nekada bi oderala kože. Svaka naginje na svoju stranu, posao ne trpi očisti se sve u školi u tome danu . Ljilja nakon posla u školi pronađe i dom novi, sin Ivan po bankama najpovoljniji kredit lovi. Zaslužila je to Ljilja koja je ostala i bez Zorana, nastavi se živjeti od dana do dana. Jednom umalo nije ispao pred školom rat, kiša pada,prva smjena, a Ljilja zaboravila naviti sat. Dolazi Ljilja s ključevima u ruci, samo osmijeh svoj poznati nabaci u toj muci. Kupujemo ja i ravnateljica Irena božićnu jelku za ilićku školu, da je stavimo ovdje u holu. Zovem školu da mi pomognu u tome svemu, a Ljilja samo ti dođi, čudi se Albert se najavljuje šta je njemu. I iznesoh sve te stvari a nije nedostajalo velike kiše,a samo ti dođi osta fora koja se i danas piše. Najbolji su trenuci kad upadnemo u kuhinju na brzaka,a Ljilja vazda nešto mezi, hrana za visoka tlaka. Pa priča poznata po više puta, kako se mora izbaciti količinski hrana ljuta. Moja Ljilje, mi malo jači papati volimo i znamo, i naša kila nikome ne damo. Pupa veća, koljena muče, hodati je teže, kome se ne sviđa neka od nas bježe. Kada Ljilja ode neće biti kraj svijeta,ali će biti kraj dijeljenja epiteta. Za svakoga ona pravi epitet ima, i dok govori gleda te u oči i glavom klima. Ljilja je takva,svi je po tome znamo, kako da je sada u mirovinu damo. Ali pravila tako nalažu,a mislim da će za Ljilju svi da kažu. Život joj je bila borba na svakom planu, zato uživaj u mirovini,u svakome danu!
