Trenerica HŽRK Zrinjski Monika Milićević otišla je na životnu avanturu u Ruandu (Kivumu) volontirati. Ovo je njena priča za naš portal HERCEGOVINA.in.
Za početak reci nam kako si se odlučila na put u Afriku?
“Pozdrav Vama i vašim čitateljima. Četiri godine sam sanjala o odlasku u Afriku. Planirala, čitala, istraživala i uvijek mi se činilo kao da se moja želja nikada neće ostvariti. U 7.mjesecu ove godine, kad sam položila sve ispite sa zadnje godine fakulteta, rekla sam si: ako sada ne odeš, nećeš nikada. Ponovno istraživanje, pisanje s ljudima i volonterima koji su već bili tu, čitanje na milijune članaka o svemu. U Mostaru sam posjetila franjevački samostan gdje mi je dat broj fra Ivice Perića, uz riječi: idi, to je predivno životno iskustvo, ako imaš želju to moraš i ostvariti. Rekoh si to je to, idem. Nakon sto sam nazvala fra Ivicu, isti dan sam ga i posjetila u Lepenici, u blizini Kiseljaka odakle je rodom. Bio je u posjetu svojoj obitelji, a inače živi, radi i obitava u selu Kivumu i ravnatelj je jedne od boljih škola u Ruandi – Cenar Otac Vjeko. U kratkim crticama objasnio mi je sve vezano za volontiranje i posjetu selu. “Ja se 1.9. vraćam u Kivumu, želiš sa mnom?”. I krenulo je pakiranje i spremanje za odlazak na drugi kontinent”.
Kako je tvoja obitelj reagirala na tu odluku?
“A gledajte, ja sam najmlađi član svoje obitelji. Već dosta prije sam im provlačila moju želju i ideju, ali je i njima, kao i meni, to sve bio jedan lijepi san koji nije tako lako ostvariti. Kad sam im krajem 7. Mjeseca prezentirala zašto i kako želim otići prva reakcija je bio šok na njihovim licima i te izraze vjerojatno nikad neću zaboraviti. Nakon kratke šutnje mama je rekla: “Sine bojim se za tebe, ali te neću sputavati.”, a tata… on je nastavio šutjeti. On se tek krajem 8.mjeseca pomirio s tim da ja stvarno idem. Tri starije sestre svaka je imala svoju reakciju, ali jedno im je bilo zajedničko: tamo postoje žarišta ebole, tamo ljudi umiru od malarije, kako ćeš sama, strah nas je za tebe, previše nam značiš, ali kako kažem, najmlađa sam u obitelji, preslabi su na mene i svjesna sam da sam ih stavila u nezavidnu situaciju. Sigurno im je bilo puno lakše kad sam spavala u svom krevetu, nego na drugom kontinentu. Sada su se svi privikli i velika su mi podrška kako za ovo, tako i za sve ostalo u životu. Bez njih nikada ne bih ostvarila svoju želju i dospjela ovdje gdje sam sada”.
Nakon nekog vremena provedenog u Africi možeš li povući paralelu između života tamo i onoga u nas u BiH?
“Danas je točno tri tjedna od mog dolaska ovdje. Paralelu je teško povući jer sve ono što je kod nas normalno, ovdje je obrnuto. Život ovdje je skroman, jako skroman, ali sretan. Ovdje niti jedna kuća nema vodu, rijetko koja ima struju, nemaju ni toalete. Na par mjesta u selu imaju javne slavine, pa ljudi satima pješače s bidonima da bi opskrbili obitelj. Jednako je i s hranom. Ono što najviše boli jeste gledati gladne ljude. Oni u prosjeku jedu tri puta tjedno. Tužno je da djecu, pored kvalitetnog obrazovanja, najviše veseli činjenica da će svaki dan jesti, jer u sklopu jednog školskog dana svakom djetetu je omogućen jedan obrok. Pozitivna stvar je ta sto ovdje nema zime, tijekom cijele godine temperatura je od 17 do 27 stupnjeva, pa nema potrebe za grijanjem. Zanimljivo je istaknuti da je nepristojno glasno razgovarati, toliko tiho pričaju da me nekad bude sramota tri – četiri puta pitati da mi ponove rečenicu jer ih apsolutno ništa nisam čula. Imati auto im je nepoznat pojam, sve što imaju jeste biciklo, pa nije ništa čudno kada vidite da čovjek prenosi cijeli ormar ili policu zavezanu za biciklo s jednog kraja sela na drugi. Ovdje ljudi nemaju novaca za trgovinu, pa se svaki četvrtak održava pijaca gdje ljudi mogu po povoljnim cijenama kupiti što im treba. Prodaje se sve: odjeća, obuća, hrana, domaće životinje”.
Što je ono što te najviše fascinira u Africi?
“Fascinirala su me djeca poderanih i prljavih hlačica, obrijanih glava kod oba spola jer higijenski uvjeti ne dozvoljavaju drugačije. Djeca koja nemaju ništa, ali imaju osmijeh i sretna su. Pored njih, koji su i glavni razlog mog dolaska ovdje, čim sam stigla u Kivumu, otišla sam na misu. Iako nisam razumjela niti jednu jedinu riječ mise koja se govori na njihovom jeziku kinyarwanda, rekla sam ovdje živi Bog. Misa traje jedan pa do dva sata, ali čistog pjevanja i slavljenja Boga. Ovdje imaju već spremne koreografije, pleše i pjeva cijela crkva, a instrumenti koji prate pjesmu odzvanjaju kroz cijelo selo”.
Na društvenim mrežama pratimo da djecu učite igrati rukomet, pa kako djeca tamo reagiraju na igru i pravila?
“Jesmo, krenuli smo s dvije skupine dobnih uzrasta od 8 i 9 godina. Zanimljivo je da djeca nikada u životu nisu vidjela rukometnu loptu. Niti rukomet kao sport. Nisu ga imali gdje ni vidjeti jer ovdje nitko nema TV. Kad dođeš iz Mostara gdje imaš već oformljenu ekipu koja igra i natječe se u ligama, a onda ovdje dođeš djeci koja nikad nisu nešto takvo vidjeli, treba vremena da se i oni i ja prilagode. Sad smo se već navikli i radimo super. Naučili smo pravilno bacanje lopte s obje i jednom rukom, pepanje i vođenje lopte, kao i tri koraka i skok šut. Od početka ovog tjedna krenula sam s objašnjavanjem obrane i napada pa ne sumnjam da će uskoro i to svladati”.
Naša djeca od malih nogu vežu se uz mobitele i igrice, tamo vjerojatno nemaju ni dovoljno hrane. Što u biti tu djecu čini sretnima?
“Bez obzira sto nemaju ništa sto imaju naša djeca, domišljati su pa si razne igračke prave od drveta, starih guma za biciklo, i konopca. Vesele ih sitnice. Oni su sretni ako danas imaju barem jedan obrok, ako im pokloniš bombon, ako im pokloniš zagrljaj. Najsretniji su ako im pokloniš sebe i posvetiš što više svog vremena jer oni to cijene, a onda stostruko vrate”.
Možemo li skoro možda očekivati da neka od te djece dođu igrati rukomet recimo u Zrinjski?
“Daleko je o tome pričati, ali sada što mogu sa sigurnošću reći jeste da ima stvarno jako talentirane i sposobne djece ovdje, a što je najvažnije, željni su i voljni naučiti igrati. Za dalje ćemo vidjeti, vrijeme će pokazati”.
Tvojim Plemkinjama najviše nedostaješ? Što njima možeš poručiti?
“Plemkinje prate svaki moj korak, od onih najmanjih pa do najvećih. Neizmjerno sam im zahvalna na tome, one su, između ostalih, one sto me guraju naprijed”.
Evo za kraj kakvu poruku možeš poslati našim čitateljima iz Afrike?
“Smijmo se češće, više i jače, nismo ni svjesni koliko imamo i koliko smo zapravo sretni, jer ovdje je osmijeh lijek za sve. Neka tako bude i kod nas. Jer sve nemoguće postaje moguće ako dovoljno vjeruješ. Ukoliko netko želi pomoći ovoj djeci da imaju sretnije i bezbolnije djetinjstvo kao i osnovne uvjete za život, na društvenim mrežama djeluje udruga Srce za Afriku koja prati rad Centra Otac Vjeko. Pomozimo im, uzvratit će vam najljepšem osmijehom na svijetu. Mom Mostaru šaljem velike pozdrave iz daleke Ruande”.
