U Zagrebu se 2004 godine igrala utakmica Hrvatska-Mađarska, pa smo se i na utakmicu spremali otići. Nekoliko dana ranije smo se dogovorili, iznajmili smo auto u agenciji i pet Ultrasa bilo je spremno za još jednu avanturu. Krenuli smo dan ranije, kako bi u Zagrebu bili već u cik zore na dan utakmice. Valjalo je malo osjetiti atmosferu, a ono što se dogodilo na tom putu moglo nas je i skuplje koštati. Kako to obično i biva u automobilu je bilo veselo, pričale su se navijačke priče, povremeno smo stajali kao recimo u Jajcu i na ponekoj crpki kako bi obnovili zalihe.
Pred Banja Luku smo došli malo prije 22. sata. i nije nam đavo dap mira pa smo istakli zastavu na auto, otvorili prozore i pustili Thompsona. Naravno da su nas gledali s čuđenjem, a kada smo prošli pored trga kod bivše robne kuće Boska koji je bio okupljalište mladeži izazvali smo gnjev kod istih. I to ludovanje se nastavilo i na samom izlazu iz Banjaluke smo primijetili rotaciju policije. Naš šofer, legenda Ultrasa i čovjek koji je proputovao svijet gledajući Zrinjski i Hrvatsku nagazio je na gas. Potjera je krenula, a mi smo na kraju skrenuo negdje na sporedni put i naravno kako nismo ni znali gdje smo i kuda ćemo upali smo u policijsku zasjedu.
Izletjeli su policajci s oružjem i istjerali nas iza auta. Bilo je to kao u filmovima, poredali su nas s rukama na leđima. Prebrali su auto i kako nisu našli ništa upitali su našeg vozača gdje to žurimo, a on je rekao da tražimo videoteku što je kod nas izazvalo smijeh. a kod policije bijes.
Kako nisu imali ništa drugo nego bježanje od policije i prekoračenje brzine rekli su da vozač mora čekati jutro i suca za prekršaje, a da mi ostali možemo ići. Na to smo mi odgovorili da ne možemo ići jer nitko osim vozača nema vozačku. Ok onda ćete svi u zatvor rekao je zapovjednik, ali se i on smekšao kada smo rekli da ćemo im dati za kave da nas puste. Pedesetka je promijenila vlasnika, a mi smo nastavili put. Odmarali smo na još par mjesta i u cik zore stigli u Zagreb, a onda smo naravno zalutali.
Stali smo na nekom stajalištu u gradu i izašli da vidimo gdje smo. Na cesti nigdje nikoga, i onda ide čovjek, puši lulu i vodi peseka. Svi smo pomislili ovo je originalni Purger i kada smo mu prišli i pitali ga kako ćemo do Maksimira on je rekao da je on iz Mostara i da se tu udo i da nema pojma, a mi smo prasnuli u smijeh i počeli ga ložiti, a on je samo odvukao psića i nestao između zgrada.
Na kraju smo našli put prema Maksimiru gdje smo u blizini ostavili auto i nakon toga smo krenuli po Zagrebu hodati. Utakmicu smo naravno dočekali krateći vrijeme po kavanama, i onda put Maksimir. Stadion pun kao šipak, 30.000 ljudi, atmosfera nabrijana do ludila. Hrvatska je tu utakmicu dobila rezultatom 3:0 za potpuni delirij na tribinama. Nakon utakmice smo se vratili u Mostar bez ikakvih problema.
