Mostarka Josipa Brvenik ima tek 17 godina i preko 300 medalja od kojih ističe više od 20 medalja s državnih prvenstava, 4 medalje s balkanskih prvenstava, zlato sa Hrvatskih svjetskih igra mladih u Zagrebu, internacionalnih kupova…
Josipa osim što je uzorna sportašica ona je i odlična učenica 3. razreda srednje građevinske škole Jurja Dalmatinca Mostar, smjer visokogradnja.
Josipa se cijeli svoj život profesionalno bavi sportom. Osim juda Josipa je trenirala gimnastiku i atletiku.
Od kada se bavite judom?
Judo treniram već 9 godina. Točnije od četvrtog razreda osnovne škole.
Što vas je privuklo u ovom olimpijskom sportu?
Prije juda trenirala sam gimnastiku i atletiku. Gimnastiku i Atletiku usporedo sam počela trenirati već s 5 godina. Gimnastiku u ZSD LIBERTAS kod prof. Zorana Čuljka, a atletiku u AK ZRINJSKI kod Daria Markića i Jadranka Leventića. Što se tiče gimnastike, mogu se pohvaliti da sam bila u prvoj generaciji kluba. Već u trećem razredu sam bila previsoka za gimnastiku, pa me moj trener prof. Zoran savjetovao da probam s nekim drugim sportom. Dok na žalost u našem gradu nisu dobri uvjeti za atletiku, pogotovo u zimskom periodu. Svi treninzi se rade vani na otvorenom. I u toj zimskoj pauzi dok nije bilo treninga ja sam došla pogledati jedan trening juda u JK BORSA. Tu kreće ljubav prema judu i sad sam tu gdje jesam.
Možete li nam reći što je za Vas odricanje i koji su vaši ciljevi vezani za judo?
Da bi čovjek uspio u životu, u bilo čemu, postoje razna odricanja i mora se platiti cijena. Dok moji školski prijatelji uživaju u izlascima, zabavama, ekskurzijama… ja sam na treningu, na pripremama… Ako se moraš odreći ljetnog uživanja na moru radi priprema , odričeš se uživanja na moru, ako se trebaš odreći zimskog odmora i skijanja, odričeš se, ako se trebaš odreći bilo čega zbog treninga, odričeš se. Sad je korona pa je sve to malo usporeno, ali mi ne odmaramo. A što se tiče ciljeva? Kao i svakom sportašu cilj je otići na svjetsko prvenstvo i olimpijske igre. Ljestvica je kod mene dosta visoko podignuta. Bože zdravlje vidjet ćemo, ciljevi su tu.
Možete li našim čitateljima reći koje Vas je natjecanje u pozitivnom smislu najviše dojmilo, a koje u negativnom?
Do sad sam bila na mnogim natjecanjima. I smatram da je svako od njih nosilo svoje pozitivne i negativne čari. Meni nekako najdraže natjecanje je bilo u Nizozemskoj gdje je kategorija bila baš jaka – 64 cure. Ja kao najmlađa među njima uzela sam broncu tj. treće mjesto. Do sad sam bila na četiri balkanska prvenstva i uzela sam četiri medalje tri bronce i jedno srebro. Volim se prisjetiti i 2017. Te godine bile su Hrvatske svjetske igre mladih na kojim je nastupila preko 1000 natjecatelja iz 31 zemlje, a ja sam uzela zlato. Prošle godine kao kadet stala sam na najviše postolje na državnom prvenstvu BiH za juniore. Na nedavno održanom seniorskom državnom prvenstvu uzela zlato, a tek mi je 17 godina. Bilo je i negativnih iskustava, ali o njima ne bih, želim ih što prije zaboraviti.
Možete li nam ukratko reći kakav je jedan Vaš radni dan u tjednu?
Moj radni dan jako je naporan. Ustajem jako rano i odlazim na jutarnje trčanje. Vraćam se kući, tuširanje, brzo spremanje, lagani doručak te odlazak na nastavu u 7.30 sati. Po završetku nastave oko 11.30 sati slijedi kratki odmor (korona je, pa nastava kraće traje. Inače odmora ne bi bilo).
Dan nastavljam brzim tempom već oko 13 sati odlazak u Sportski centar Arena na trening snage. Nakon par sati treninga slijedi povratak kući, ručak te obavljanje školskih obveza.
U 19 sati počinje meni najdraži dio dana, a to je judo trening do 21 sat. Zatim povratak kući i učenje do … (ne smijem reći da trener Željko ne vidi) i sutra ponovo isto. Te tako već 6 godina otkako se profesionalno bavim ovim sportom tj. od kako nastupam za reprezentaciju BiH.
Znamo da ste već nekoliko puta u mlađim uzrasnim kategorijama bili na najvišem postolju. Ipak, za sportaša seniorska konkurencija je nešto drugo. Što za Vas znači biti prvak države u seniorskoj konkurenciji?
Da, na najvišem postolju bila sam do sada 4 puta. Prošle godine (2020.) još kao kadet popela sam se na najviše postolje u juniorskoj konkurenciji. To je bio odličan uspjeh za mene i moj klub, a biti seniorska prvakinja BiH, popeti se na najviše postolje sa samo 17 godina je nešto posebno. Nešto što se ne može opisati, to treba doživjeti.
Kakva je razlika natjecanja u mlađim uzrastima i danas kada se borite u seniorskom uzrastu?
Razlika u natjecanjima za mlađe uzraste i za seniore je ogromna. Dok si u mlađim uzrastima tu razliku i ne vidiš. Svaka borba je na svoj način teška. Samo što su u mlađim uzrastima protivnici tvoje dobi tj. razlika može biti najviše 2 godine. Dok sad u seniorskim uzrastima razlika u godinama nije ograničena npr. meni je 17 godina, a mom protivniku može biti 37. Svaka borba je teža, borci su puno iskusniji, zreliji. U svakoj borbi moraš imati maksimalnu koncentraciju. Puno je veća odgovornost. Moraš imati “hladnu glavu“ kako naš narod kaže. Veća je mogućnost povreda. Nekad se lakše podnese povreda nego poraz. Iskreno ja dosta teško podnosim poraz.
Što možete reći o Vašem treneru, kao i Vašim sparing partnerima. Koliko su Vam oni pomogli u dosadašnjoj sportskoj karijeri?
Mom treneru Željku Zadri mogu reći jedno veliko HVALA. Želim iskoristiti ovu priliku i zahvaliti treneru Željku na svom uloženom vremenu i trudu za mene osobno kao i vrijeme posvećeno našemu klubu. Zahvaljujem se i mojim sparing partnerima, bez kojih također ne bi bilo mojih uspjeha. Znam da sam ponekada „ drska i gruba“ prema njima pa im se ovim putem ispričavam. Znaju oni da ih volim i cijenim.
Što inače radite kada ne razmišljate o judo?
Kad bi ovo pitanje postavili mojim prijateljima oni bi Vam rekli “ .Josipa kad ne razmišlja o judu sigurno SPAVA“
Gdje se vidite u nekoj bližoj budućnost?
U bližoj budućnosti želim se vidjeti na postolju nekog Europskog kupa.
Možete li nešto za naše čitatelje izdvojiti za kraj? Nekakvu poruku budućim judistima i općenito sportašima.
Želim poručiti svim sportašima da sanjaju velike snove, da ne klonu i nikada ne odustaju, nego da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti usprkos ljudima koji će ih u tome sputavati . Sigurno neće biti lako, ali svaki trud se na kraju isplati.
Treba li današnjim profesionalnim sportašima duhovna pratnja (primjerice svećenik) kako bi se, osim fizičke, vodilo računa i o njihovoj duhovnoj dimenziji?
Vjera nam pomaže da pronađemo unutarnji mir, snagu kad padamo, kad ne ide onako kako želimo. U sportu ima jako puno teških trenutaka, teških povreda, izgubljenih borbi, finala…, gdje treba biti jak. Duhovna snaga je u tim trenucima jako bitna.
Ja osobno imam svog duhovnog trenera. On nije samo moj duhovni trener, on je moj najbolji prijatelj, moj brat njemu dugujem puno. On je uvijek uz mene, on je don Mladen Šutalo.
Ovim ga putem pozdravljam i zahvaljujem mu „don Mladene iskreno hvala za sve“.
I za kraj bi iskoristila ovu priliku i zahvalila se dragom Bogu na svim darovima, mojoj obitelji, svim mojim sadašnjim i bivšim trenerima, dragim ljudima koji su uvijek uz mene, koji mi pomažu na bilo koji način.
Zahvaljujem se mom razredniku Ivici Mustapiću kao i svim mojim profesorima Srednje građevinske škole Jurja Dalmatinca. Oni su uvijek tu, pravdaju sve moje izostanke, imaju razumijevanje prema mojim sportskim obvezama.
Jedno veliko HVALA gospodinu Ivici Džidiću koji mi je omogućio besplatne treninge u Arena centru.
