Đubrani naselje udaljeno 15-tak kilometara od Mostara. Današnji lijep i sunčan zimski dan odlučili smo da se sklonimo od gradske buke i da “pobjegnemo” od informacija koji trenutno “kruže” gradskim ulicama.
Dogovor je “pao”, tri člana “ekspedicije” krenula su put Raštana-Vojna i stigli u nekih pola sata vožnje u naselje, u koje se stanovnici mogu prebrojati na prstima. Ovaj put ćemo se dotaknuti prvog većeg objekta koji nam se našao na putu.
Riječ je o zgradi osnovne škole koja se po riječima mještana, mahom starijih osoba, nekad odzvanjala graja djece. Danas zapuštena i devastirana, mada su je mještani prije par godina ovu školu renovirali.
Vjerujemo da zidovi mogu pričati da bi nam ispričali jednu zanimljivu priču. Vjerojatno jednu priču o učenicima i učiteljima u nekom davnom vremenu. O igri i veselju, ali i tuzi… ovog dijela Hercegovine.
Škola u Đubranima sagrađena je davne 1949. godine i sve do početka osamdesetih godina služila je za opismenjavanje stanovništva. Prvi učitelj u školi bio je Momčilo Janjić, a broj učenika u prvim godinama bio je oko 20-tak.
Ipak osamdesetih godina, broj učenika se smanjio, jer većina mladih iz Đubrana odlazi u Mostar te se škola i zatvara. Nažalost danas u Đubranima nema djece koja bi pohađala školu. Većina stanovništva je raseljeno, a oni koji su tu, davnu su zakoračili u 70-80 godine života.
Obilaskom ove napuštene škole razmišljamo i mislimo kako smo prije desetak minuta prošli pored područne škole u Vojnu u kojoj se održava nastava. Istu pohađa 60tak djece, a škola je ustvari jedna drvena baraka s tri učionice.
Kada pogledamo školu u Đubranima i usporedimo je s drvenom barakom u Vojnu mišljenja smo da se ipak obrazovanje nekad davno odvijalo u mnogo boljim uvjetima nego danas.
