Puno toga se pisalo i napisalo o rukometu i Zrinjskom na ovim prostorima. Klub je rođen u gradu rukometa i klub je rođen da bude ponos Mostara i Hercegovine.
Na tom putu bilo je uspona i padova, bilo je tuge i sreće. Klub je bio i na vrhu, dotakao je skoro i dno, ali je ostao i opstao zahvaljujući onima koji ga vole. I zahvaljujući njima Zrinjski se vraća u vrh domaćeg rukometa.
Nećemo sada ići tako daleko u vremena kada su se u Zrinjskom kalili velikani poput braće Karaćić i Marina Marića. O njima je sve rečeno i klub koji izbaci takve velikane u takvim neuvjetima je svjetsko sportsko čudo.
Pisac ovih redova bio je i tada uz Zrinjski, baš kao što je i danas uz ovaj sjajan sportski kolektiv. Kada smo kod sjaja, u ta vremena, kao i sada na utakmicama Plemića nisu se gurali novinari i vip prijatelji kojima je važno biti viđen na tribinama dvorane na Bijelom brijegu.
Između te dvije epohe bila je ona kada je klub osvojio prvi povijesni trofej i kada su Plemići izašli u Europu. Izašli su zahvaljujući ekipi koja je sanjala takvo nešto. Brana, Puša, Sesa, Pile, Gogo… uspjeli su ono što onima prije nije.
Za utakmice rukometaša Zrinjskog tražila se karta više, a za famozni Final four čekalo se u redovima na ulaz u dvoranu na Bijelom brijegu. Gore nabrojani doveli su Zrinjski do vrha i lijepo je tada bilo biti prijatelj i navijač osvajača Kupa BiH.
Sjećam se cijelih obitelji koji su redovito bilo uz rukometaše. Džidići, Babići, Delići, Boškoviči, Vistoropi…Neka mi oproste neki ako sam ih zaboravio…
Na terenu lavovi koje je tada kao kapetan predvodio današnji trener Bero Mandarić. Bila je to sjajna klapa koji su činili Delić, Bošković, Paradžik, Martinović, Vistorop, Babić, Marić, Džeba, Šoljić, Perić, Džidić…
Sjećam se i putešesvija po Rusiji i spavanja po aerodromima u Europi, ali i dočeka tih heroja pored stadiona HŠK Zrinjski. Temelji velikoga kluba su bili postavljeni, samo je bilo potrebno malo volje da se dodatno učvrste.
Bila je to ekipa momaka iz Mostara, iz poznate škole rukometa koja je prije njih izbacila sve one velikane svjetskog rukometa koji su od betona mostarskih igrališta stigli do velikih svjetskih odličja.
I kako to biva u našoj sredini nakon što su se ugasila svjetla na velikoj sceni i nakon što su se ispile posljednje čaše šampanjca ljudi iz kluba su ostali sami i samo sa lažnim obećanjima. Obijali su pragove i molili za pomoć, ali pomoći nije bilo. Imamo vas u vidu obećavali su nadležni, a grad je počeo brujati ta će oni, znamo ko je u klubu.
Zli jezici su predviđali raspad i kraj. Društvene mreže su gorile od komentara upućenih ljudima koji su umjesto pohvala i lovorika doslovno razapinjani. Prava je sreća da se oni nisu obazirali na čaršijske priče.
Nastavili su raditi, opet od nule. Nije im bilo teško jer su navikli. Ostali su u klubu Brana, Puša, Sesa, Pile, Gogo i nastavili raditi. Golobradi dječaci iz škole su preko noći postali prvotimci i sakupljali su iskustvo za povratak na stare staze slave.
Naravno da to nije bilo lako, pogotovo ne u gradu bez sportske dvorane i u gradu gdje se teren u školskoj dvorani na treningu dijeli sa drugim sportskim kolektivima. Ono što se voli ne pušta se lako i ne postoje nikakve prepreke koje se ne mogu preskočiti i zaobići.
Danas je SRK Zrinjski na pravom putu da opet ostvari snove svoje djece i snove svojih navijača. Danas opet mladići i dječaci iz vlastite škole nose klub prema vrhovima.
Ovaj puta su i ljudi iz vodstva kluba iskusniji i znaju kome mogu vjerovati, pa sukladno tome i planiraju kako će se klub dizati i razvijati. Prije par godina sam napisao: Mostaru možete oteti sve, ali ne možete mu oteti HMRK Zrinjski, i bit će opet zora i dana kada će se slaviti nove titule. Nova djeca dolaze i oni su ti koji su preuzeli sveti barjak kluba koji najviše vole od onih koji su morali otići iz svetinje.
Vjerojatno će i u gradu zapuhati neki novi, sportski vjetrovi koji će Plemićima, ali i svima ostalima koji su u sportu donijeti nešto dobro.
Svaki uspjeh se mora nagraditi i iskreno se nadamo da više nikada u žirijima koji dijele nagrade budi ljudi koji nikada nogom nisu kročili u dvoranu, pa ako se ona i zvala školskom tu se pisale najljepše sportske priče u ovome gradu.
Ljudima iz kluba i mladim igračima kapa do poda za sve što rade. Oni su za nas bili i ostali ponos Mostara i Hercegovine.
HERCEGOVINA.in
