Na današnji dan prije pet godina točnije 12.05.2017. godine u dvorani osnovne škole u Zaliku odigrana je utakmica između ŠF MASS i HŠK Zrinjski. Utakmica je odigrana u sklopu lige koja se u to vrijeme organizirala za dječake rođene 2009. godine i mlađe.
Utakmica ko’ utakmica onih najmlađih. Dosta napetih roditelja i razigranih malih nogometaša. Onako gledajući primjećujem da utakmica mnogo više znači roditeljima koji povremeno galame i ponašaju se kao neki strogi treneri. S druge strane dječaci koji trče i uživaju u igri. Onako nakon utakmice izlazim pod dojmom, iako su Plemići bili bolji, ali na kraju završilo remijem (3:3), da je to ipak moglo biti bolje. Zastajem u razgovoru s roditeljima koji dijele moje mišljenje, a neki samo odmahuju rukom i govore “bit će bolje u nedjelju u Ljubuškom. Ovo je tek zagrijavanje”.
Polako odlazim sa svojim sinom koji već razmišlja o nekim drugim stvarima, ali i o predstojećem turniru u Ljubuškom na kojem će nastupiti zajedno sa svojom ekipom.
Dan poslije u subotu 13.05.2017. godine u Mostaru su zabilježena dva događaja. U Zračnoj luci Mostar organizirana je manifestacija “Dani otvorenih vrata”, dok se u popodnevnim satima na stadionu HŠK Zrinjski odigrala utakmica između Zrinjskog i Sarajeva. Tu subotu u prijepodnevnim satima sam odlučio iskoristiti za proljetne radove oko kuće i očekujući poziv trenera Dragana Vrdoljaka da javi kada se kreće u nedjelju na turnir u Ljubuški.
Upravo zbog toga uopće nisam pratio vijesti niti pregledavao internet portale, te sam nakon ručka krenuo vozilom prema stadionu. Vozeći uz Mostarsko jezero primio sam poruku od kolege iz Njemačke koji je nekada zajedno s mnom radio u Zračnoj luci Mostar, a koji je ranije svoju sreću potražio daleko od BiH.
U poruci je pisalo o zrakoplovnoj nesreći u Mostaru na manifestaciji “Dani otvorenih vrata” i kako je gore čuo da ima i poginulih. Zovnuo sam ga onako u vožnji i upitao otkud informacija, jer kako to da mene s posla nitko nije o tome obavijestio. Rekao mi je da ima i troje poginule djece od naših radnih kolega. Nekako automatski sam parkirao uz cestu i pokušao da se saberem tješeći se da je to nekakva dezinformacija “jer ipak i ja bi trebao biti odmah upoznat o tome, a nitko mi s posla ništa nije javio”.
Još kada je rekao o kome se radi, totalno sam zanijemio. Prvo što sam se sjetio okrenuo sam broj jednog od roditelja čiji sin Roko je s pokojnim Lukom išao u razred. Damir kojeg sam nazvao ništa nije znao i kako mi je rekao da ga trener još nije zvao za turnir u Ljubuški. Pokušao sam okrenuti broj s posla, ali jednostavno nisam uspijevao dobiti nikoga. Na mobitelu nisu bile nikakve dostupne informacije o tome, te sam se nekako pribrao tješeći se da je to netko pogriješio.
I danas pamtim, na cesti nedaleko od škole na Rudniku, zazvonio je mobitel, a na displayu je pisao trener Dragan. Javio sam se u nadi da će reći kada sutra djeca trebaju biti pred stadionom da bi krenuli na turnir u Ljubuški. Javio sam se, na što sam već po tonu glasa vidio da nešto nije uredu. Informacija koju sam dobio od trenera bila je katastrofa. Jednostavno ni sam ne znam kako sam dovezao auto do središta grada.
Sjećam se samo da utakmicu Zrinjskog i Sarajeva nisam ni gledao. Istina bio sam na njoj, ali niti sam primjećivao igrače, niti loptu. Nakon utakmice krenuo sam prema naselju Eksperiment gdje sam inače parkirao auto kada bi dolazi na utakmice. Jednostavno auto nisam našao. Poima nemam ni danas kako je to auto završilo parkirano kod mostarske katedrale na skroz drugom dijelu grada. Našao sam ga eto nekako i dovezao se kući i dalje u nekoj nadi da nije istina ono što se dogodilo.
Lukinom suigraču, mome sinu zajedno sa suprugom sam kazao što se dogodilo, ali smo se pokušali spustiti na njegov uzrast da bi mu to što bezbolnije rekli. Znam samo da dva dana nakon toga nije riječi progovorio i da smo s njim morali non stop razgovarati. On bi šutio, a mi bi pričali.
Možda je ovakav uvod pretežak i dug, al jednostavno i danas kada se svega toga sjetim osjetim bol u stomaku.
Ipak, vratit ću se temi i generaciji nogometaša Zrinjskog 2009. godine. Prvi od njih u klub je došao upravo moj sin. Negdje 2013. godine koliko se sjećam “navalio” je da ga upišem u nogomet. U Bijelom Polju trener Viktor Mikulić ponovno je pokrenuo HNK Bjelopoljac i vršio upis djece.
Treninzi su bili iza crkve u Bijelom Polju na asfaltu, ali nažalost termin nam nikako nije odgovarao, a i kako je on napunio tek četiri godine gledao sam da ga “ohladim”, jer ipak djeca koja su trenirala, bila su dosta starija od njega. U to vrijeme upravo Bjelopoljac je organizirao neki turnir za mlađe uzraste na kojem su nastupili: HŠK Zrinjski, NK Široki Brijeg, HNK Čapljina….
Upravo dolascima na taj turnir on je u pauzama “nabijao” loptu s tim dosta starijim igračima Zrinjskog i tada sam odlučio opet na njegovo nagovaranje kontaktirati mog velikog prijatelja koji danas uspješno vodi svoju školu nogometa, Tikija Skoku.
Kazao sam mu koliko mu je godina i sl, a Tiki je rekao “ma dobro je mal, al neka dođe pa ćemo vidjeti”. Tako je došao kod Tikija i trenirao s djecom iz generacije 2006./2007. On je bio najmlađi i najmanji, a nakon jednog perioda kazao sam Tikiju ako ne može pratiti treninge da ga ispišem na što je Tiki kazao da je dosta motoričan (u to vrijeme trenirao je judo) i da će on to pohvatati i da ostane. Godinu dana poslije upisali su se i drugi dječaci iz te generacije. Stigao je Roko, Luka, Lovro, Ivan, Josip…
Ubrzo je to bila prava mala “klapa”. U to vrijeme se mogao i pratiti trening, te bi promatranjem istog uvijek primijetio jednog malog dječaka koji je za svoj uzrast stvarno odlično baratao loptom. Lopta se lijepila za noge. Jedne prigode poziv na utakmicu sa starijim dječacima dobili su Luka i moj sin Sandro. Protivnik je bio Branitelj, utakmica je igrana u dvorani na Balinovcu, a trener Tiki je poveo njih dvojicu da bi se okušali sa starijim dječacima.
Bili su borbeni i poprilično su se nosili s dječacima starijim po dvije-tri godine od sebe. Tada sam i doznao da je Luka sin mog prijatelja iz srednje škole i poslije kolege s posla Dražana. Kako smo se Dražan i ja znali prisjetiti starih dana tako su i Luka i Sandro postajali prijatelji. Dražan bi znao i odvesti Sandra na trening kada ja nisam bio u mogućnosti.
Kako je vrijeme odmicalo dolazili su novi igrači te 2009. generacije. Dio tih malih igrača stigao je iz Branitelja, tako da je već bila formirana lijepa ekipica. Ruku na srce ekipa koju je teško bilo pobijediti i koja je vladala nogometnim terenima kod tih godišta. Osvajali su razne turnire, ali sigurno najveći je bio kada su bez poraza osvojili DFA ligu u Hercegovini i plasirali se na završni turnir u Sarajevo.
Te godine za HŠK Zrinjski su nastupali: Luka Kudić, Lovro Škrobo, Luka Ćosić, Ivan Miletić, Josip Buhovac, Roko Krešić, Sandro Zovko i Luka Lovrić. Prvi dio sezone vodio ih je trener Tihomir Skoko da bi ih nakon toga preuzeo trener Dragan Vrdoljak s kojim su i nastupili na završnom turniru u Sarajevu.
U Sarajevu su bili odlični, ali su u finalu doživjeli minimalan poraz, te kao drugi u državi bili izuzetno ponosni na svoj grad i klub. Jedan od najboljih igrača na turniru je bio Luka Lovrić. Nakon DFA lige nastupalo se širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske i dosta često se s turnira vraćali kao najbolji.
Znala je ova generacija u tom kratkom periodu slaviti i protiv Hajduka i Dinama. Kada nisu bile utakmice i treninzi zajedno su se slavili rođendani koji su uvijek počinjali i završavali na nogometnom terenu.
Upravo zbog svega toga zamolio sam i prvog njihovog trenera Tihomira Tikija Skoku da napiše par riječ o Luki i njegovoj ekipi.
“Luka je po meni bio najbolji po kvaliteti od 2009.-ih godišta, a to mogu potkrijepiti činjenicom da sam u to vrijeme samo njega i još trojicu, četvoricu zvao da igraju s godinu, dvije starijim godištima, bio je tu s njim Josip Buhovac, Roko Krešić, Sandro Zovko i Lovro Škrobo. Sjećam se situacije kad je na jednu utakmicu došao s već stavljenom kapetanskom trakom na ruci. Ja mu govorim: “Tko je tebi rekao da možeš staviti kapetansku bez pitanja i sam odlučiti da si kapetan, za to se moraš izboriti svojim ponašanjem, trudom na utakmicama, treninzima…” On je to fino poslušao, skinuo je…ali nije puno vremena prošlo kad je on stvarno dobio tu traku i bio pravi vođa ekipe u svakom smislu.”, kazao je Tihomir Skoko koji danas s dosta uspjeha vodi Školu nogometa Tiki Taka.
Danas nažalost tek tri igrača ove generacije koja je počela s osvajanjem te prve DFA lige u Hercegovini u ovoj sezoni su branili boje Zrinjskog (Buhovac, Miletić, Zovko). Veliki broj tih igrača iz raznoraznih razloga više ni nisu članovi Zrinjskog. Jesu li dobili priliku – mišljenja sam da nisu, a većina tih igrača sada brani boje Branitelja, NK Mostara, NK Međugorja….
Je li je ova Lukina generacija mogla više nikada nećemo saznati, ali nadati se da će barem neki od njih zaigrati u klubu s lentom i da će se sjetiti svoga prvog kapetana, a da li su bili talentirana generacija – nama roditeljima svakako jesu.
