Lastrićev monolog nad Bosnom
Bože, ti što dade Veliku knjigu, što svijetu
dade velike i blistave knjižnice, kao hranu
oholosti njegovoj, što dade učene umove,
i pripusti ih k svome sjaju i blještavilu,
zašto puštaš da naše knjige idu vrletima i
šumama bosanskim potajice kao zlo ili krivnja?
Bože, ti koji mi dade oči da vide svjetlost
mramora i kupole što k tebi rastu kao
taština kule babilonske, zašto tim očima
dade i gorke suze? Zar da oplakuju
rane naroda moga, dok s njim, saginjući
evo glavu ulazim, kao u štalu, u crkvu
prvoga među anđelima tvojim?
Bože, ti što svijetu dade zlato i grimiz,
raskoš Solomonovih palača u Gradu,
zašto hoćeš da klečim pred tobom u
prostoru u kakvom u Rimu bolje karavane
ni konje i sluge ne ostavljaju? Zar ti treba
još jedan Betlehem, još jedna štala
negdje daleko, na rubu svih svjetova?
Ne razumijem te, Bože. Ne razumijem
zašto si htio da ja to i jedno i drugo
vidim, da i jedno i drugo doživim.
Zar si htio kušati moje opredjeljenje?
Bože, pa ti ništa ne razumiješ. Ta ja sam
izabrao. Ja sam ovdje sa svojim narodom,
ali ne znam jesi li ti tu, Bože. Jesi li?
KRATKI ŽIVOTOPIS VELIKOG FRANJEVCA
Fra Filip Lastrić Oćevac, krsno ime Martin Jakovović [1] je sposobni i dinamični čovjek koji je do duboke starosti aktivno sudjelovao u političkom, crkvenom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Vanjske prilike su ga prisilile da se bavi poviješću i napiše Povijest Bosne Srebrene zbog potrebe da brani zajednicu u kojoj je djelovao od njezinih protivnika; usput, on je htio svijetu pokazati ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine. Zato je njegov povijesni opus povezan uz vrijeme nastanka i opterećen je problemima s kojima se Lastrić izravno suočavao. Po tome je postao prvi bosansko-hercegovački historiograf.
Da je on na prvom mjestu graditelj, a potom pisac povijesti Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini svjedoči njegova obrana katolika na turskom sudu u Travniku, između franjevaca i grčkog patrijarha iz Duklje (Peći). Patrijarh je došao u Bosnu s fermanom u ruci, a potom je mitropolit u Sarajevu javio pravoslavcima:
“Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana, kojom nam se naširoko dopušta da ove šokce koji žderu ono što je udavljeno skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu.Čak nam se dopušta da svake godine ubiremo i neke novčane pristojbe od svakoga od njih u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije prema imovnoj snazi oporezovati a tako i samostane, po našoj volji”.[2] Slušajući, ti franjevci su se mnogo bojali, jer je neprijatelj bio veoma jak. Dana 1. kolovoza pozove paša pravoslavne crkvene velikodostojanstvenike u Travnik. To je trebao presuditi sud u Travniku. Uprava provincije Bosne Srebrene je odlučila sa svoje strane poslati izaslanstvo od šest osoba na čelu s fra Filipom Oćevcom. Lastrić je rekao: “Jasno vidim da patrik vrlo uspješno posluje i da hoće da nas istjera iz ovog uzvišenog carstva; ja se ipak zaklinjem pravim Bogom da se to neće dogoditi…” Dana 13. kolovoza 1760. i fratri su pozvani na sudsku raspravu. Najprije je kadija pročitao povelju protivnika, zatim je fra Filip izrekao franjevačku obranu i kadija je presudio: “patrika i metropolić nemaju nikakva prava nad vama fratrima ili nad svjetovnjacima rimokatolicima…”[3]
1. Političke i crkvene prilike
Osamnaesto stoljeće je obilježeno brojnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Upravo je u to vrijeme (1699.) sklopljen Karlovački mir i Bosna Srebrena se našla u tri različite, međusobno neprijateljske države: Mletačkoj Republici, Austriji i Turskom Carstvu. Ovakva podjela dovodi do masovnog iseljavanja katolika iz Bosne i Hercegovine – oko 80% katolika se iselilo, a u Bosnu dolaze muslimani iz Ugarske. Veliki broj svećenika ide s narodom, tako da u Bosni i Hercegovini ostaje veoma mali broj franjevaca. Naime, prema izvještaju provincijala fra Pavla Travničanina, Provincija je 15. kolovoza 1674. imala 18 samostana i 375 franjevaca. Samo u Bosni je bilo devet samostana (Fojnica, Kreševo, Sutjeska, Rama, Olovo, Srebrenica, Tuzla, Gradovrh kod Tuzle i Modriča), u Dalmaciji ih je bilo pet, a u Prekosavlju četiri.[4] Malo kasnije u Bosni je ostalo iko 25.000 katolika i 26 franjevaca.[5] Cjelokupno pučanstvo bilo je prisiljeno podizati pogranične obrambene tvrđave. U prvim desetljećima 18. stoljeća u Bosni se u znatnoj mjeri osjećala feudalna anarhija, koja je u Turskom Carstvu sve više preuzimala maha, pa su janjičari, spahije i kapetani ratovali izvan Bosne samo da sačuvaju svoje povlaštene položaje. Sredinom stoljeća došlo je do ozbiljnih unutarnjih sukoba i oni, sad jače sad slabije, potresaju Bosnu cijelo jedno desetljeće. U drugoj polovici istog 18. stoljeća hercegovačko-bosanskim su valijama mnogo neprilika zadavala ratoborna granična crnogorska plemena. Zbog njihove suradnje s Rusijom stvorilo se nepovjerenje i veći oprez prema svim kršćanima u Bosni i Hercegovini.[6]
U dijelovima Bosanske provincije koji su bili pod turskom vlašću, katolici su jedva opstali. Promet iz jednog dijela u drugi bio je veoma težak pa je i to jedan od uvjeta podjele Provincije. Broj samostana u Bosni je pao na tri: Kreševo, Fojnica i Sutjeska, a u Dalmaciji i Prekosavlju se broj samostana povećao. Godine 1729. provincija Bosna Srebrena imala je 25 samostana i 12 rezidencija.[7] Život u Bosni bio je težak. Zbog političke pritiješnjenosti franjevci iz Bosne zaostajali su u razvoju za drugim pokrajinama, već samim tim što nisu mogli podići nijednog novog samostana. Dozrijevala je misao da se stara provincija Bosna Srebrena podijeli i prilagodi novim političkim prilikama. Tako dolazi do podjele Bosne Srebrene; prvo se odijelila Dalmacija 1735., a zatim Prekosavlje 1757. Bosna gubi naslov provincije i postaje kustodija ovisna o kongregaciji De Propaganda fide. Upravo zbog činjenice da Bosna prestaje biti Provincija, fra Filip Lastrić piše znamenita povijesna djela.[8]
2. Život i djelovanje fra Filipa Lastrića
Fra Filip Lastrić bio je crkveni pisac i povjesničar. Krsno mu je ime bilo Martin a prezime Jakovović. Rođen je u Oćeviji, planinskom selu vijačke župe. Nije poznat datum njegova rođenja, ali prema njegovu navođenju broja svojih godina on se rodio 1700. godine. U samostan u Sutjesci došao je 1712. ili 1713. i tu završio temeljno obrazovanje. U novicijat je stupio 1. travnja 1719. Nakon završenog novicijata odlazi u talijanski grad Narij gdje završava filozofsko-teološki studij (1720. – 1724.). Dana 12. studenog 1723. napisao je zamolbu Propagandi da mu dopusti da se zaredi za svećenika, jer još nema kanonske dobi i zbog potreba Provincije, koja od njega traži da se zbog manjka svećenika što prije vrati u Bosnu.[9] Za svećenika je ređen 1724. Po povratku iz Italije položio je profesorski ispit. Bio je lektor filozofije u Požegi (1724. – 1729.). Pripremao je svoja predavanja i objavio ih pod naslovom: Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam. Provincijski kapitul u Čuntiću premjestio je Lastrića za učitelja novaka u Sutjesku. Zatim je bio učitelj novaka u Sutjesci (1729. – 1735.). U svom šestogodišnjem odgojiteljskom radu imao je pedeset učenika. Svojim ustrajnim i marljivim radom Lastrić je bio zapažen kao sposoban čovjek. Tako je 1734. uputio pismo Kongregaciji De propaganda fide u ime bosanskih franjevaca. U pismu ocrtava teško stanje u Bosni zbog turskih postupaka i zbog nedefiniranog crkveno-pravnog položaja katolika i franjevaca. Opisuje bijedno stanje pojedinih samostana u kojima franjevci ne mogu školovati svoj pomladak i tvrdi da je franjevcima zbog propovjedničke literature nužno poznavati talijanski jezik. Konačno predlaže da provincijali postavljaju župnike i dijele jurisdikciju, a da biskupova potvrda ostane formalnost.[10] S tim pismom fra Filip Lastrić se stavio na čelo franjevcima iz Bosne, te će kasnije više od trideset godina biti njihov glavni zagovornik i branitelj u svim problemima koji će se pojavljivati u zajednici.[11]
Glavni povod pisma jest u tome što se počelo govoriti o podjeli Bosne Srebrene, te da s tim zadatkom u njoj boravi generalni pohoditelj Kajetan iz Interaquisa. Lastrić naglašava da bi tim postupkom moglo doći do propasti i samog nestanka franjevaca pod turskom upravom. Nakon završene vizitacije 1734. general fra Josip Maria od Ebore podijelio je Provinciju Bosnu Srebrenu na tri dijela. Za kustosa Bosne i Slavonije imenovan je fra Filip Lastrić Oćevac. Odmah nakon imenovanja fra Filip prelazi rijeku Savu da bi mogao lakše pratiti zbivanja u Provinciji. Potom kreće u Rim. U Generalnoj kuriji otvoreno je rekao da se nisu poštovale želje bosanskih franjevaca. Time je navukao na sebe odbojnost ljudi iz Kurije. Potom se vraća u Bosnu bez uspjeha. Malo kasnije (1736.) ponovno je s još jednim subratom u Rimu. Tamo su ga u kuriji oštro napali jer se obraćao Propagandi bez znanja generalnog prokuratora. U pismu brani i tvrdi da je poslan ispred svih franjevaca i gvardijana u Bosni. Lastrić je zahtijevao da se kustodija Bosna Srebrena preoblikuje u provinciju. Međutim, 23. srpnja 1736. je od prekosavskog dijela odijeljen bosanski dio provincije i postao samostalna kustodija ovisna o Propagandi. Na toj sjednici su se riješili neki problemi oko Bosne Srebrene. Radost je bila kratkog vijeka, jer su Propagandi stizala pisma od prekosavskih franjevaca koji izvještavaju Propagandu da su svi bosanski franjevci pristali na ujedinjenje osim Lastrića. Čim je Propaganda za to saznala, povukla je svoju odluku odjeljenju Provincije. Saznavši za to bosanski franjevci su uputili Propagandi pismo u kojem izražavaju svoje iznenađenje i žalost zbog te odluke, te brane Lastrićeva nastojanja. Na provincijskom kapitulu u Baču 1738. Lastrić je razriješen službe kustosa, a na njegovo mjesto dolaze dva definitora: fra Pavo Dragičević i fra Ante Nikolić. Godine 1740. sutješki gvardijan šalje fra Filipa Lastrića u Veneciju.
Na kapitulu u Našicama 1741. fra Filip Lastrić je izabran za bosanskog provincijala. Kao provincijal (1741. – 1745.) boravio je većinom u prekosavskom dijelu Provincije. Bio je posljednji franjevac iz Bosne koji je vodio Provinciju dok je obuhvaćala Bosnu, Slavoniju, Srijem i Banat. Boravio je u Prekosavlju da bi mogao što bolje nadgledati prilike u cijeloj Provinciji. U Bosnu je rijetko dolazio, ali je stalno mislio na nju. Dokaz za to je njegovo opširno pismo iz Požege 3. lipnja 1742. biskupa fra Pavi Dragičeviću.[12]
Na provincijskom skupu u Cerniku iznio je svoja zapažanja i mišljenja s prve vizitacije. Nakon vizitacije fra Dominika Poljaka 1745. Lastrića je naslijedio fra Franjo Ivanić. Po završetku provincijalstva ostao je neko vrijeme u Srijemu. Godine 1751. bio je opunomoćen da vizitira franjevačke samostane, ali se ove dužnosti nije prihvatio. Malo kasnije, 1754. Lastrić je sudjelovao na pokrajinskom sastanku u Fojnici i iste godine putovao je u Veneciju da tiska svoje djelo Testimonium bilabium… 1755. Godine 1758. bio je u Rimu. Tamo je uspio oživjeti Bosnu Srebrenu sa svim starim pravima i povlasticama. Taj dekret je potvrdio i papa Klement XIII., 15. prosinca 1758. bulom Pastroralis officii… (Prema obvezi naše pastirske službe).[13] Fra Bono Benić izvješćuje da se Lastrić 18. veljače 1759. vratio u Fojnicu i tu bio svečano dočekan. U Bosni je nastalo oduševljenje, a Lastrić je prozvan ’uskrisitelj Provincije’. U Rimu je tiskao djelo Kratak način činit put križa i ponio ga sa sobom u Bosnu.[14] Nakon povratka u Bosnu dao se na studij povijesti Provincije na temelju arhivskih izvora i literature. Tako je napisao rukopisno djelo Commentariolum super Bosnensi provincia, vicaria… in quod apparet (Povijesni zapisi), koje se čuva u Kraljevoj Sutjesci. U uvodu se upozorava na ruševine po provinciji i tuži na nedostatak povijesnih dokumenata. Razlog je tome činjenica: “ I u ova tri preživjela samostančića, koji su -–poput uništenih – više puta bili sravnjeni sa zemljom bijesom vatre ili silnika, kakvi su se stari spomenici u njima mogli sačuvati…” Povijesni zapisi su smišljeno i znalački komponirani u deset paragrafa, a prva četiri podijeljena su i na marginalne brojeve. Lastrićevo proučavanje povijesti prekinula je poznata parnica s pećkim patrijarhom, koja je vođena 13. kolovoza 1760. u Travniku.[15] Nakon kratkotrajnog odmora Lastrić je na deset stranica odgovorio isusovcu Danielu Farlatiju o zemljopisu Bosanskog kraljevstva, o crkvi u Bosni i o drugim pojedinostima, za koje je mogao saznati iz samostanskih ljetopisa i arhivskih dokumenata.[16]
Pošto je novoizabrani provincijal – izabran 14. siječnja 1762. – fra Franjo Bogdanović bio bolesan, kapitularci su za svog izaslanika na generalni kapitul u Mantovi izabrali fra Filipa Lastrića. On je prihvatio izbor i spremao se na put. Slutio je da bi tamo Kapistranska provincija mogla pokrenuti parnicu protiv Bosanske i tvrditi da su oni legalni nosioci starih prava Bosne Srebrene. On im je to osporio prije četiri godine. Dao se na skupljanje podataka o starini i zaslugama Bosanske provincije da bi to, ako ustreba, mogao izložiti na Kapitulu. Uz put je to odlučio učiniti i pismeno. Pri prolasku kroz Veneciju dao je tiskati sveščić pod naslovom De antiquitate et natis Provinciae bosniensis – O starini i kćerkama Bosanske provincije. Tako je već 8. svibnja 1762. završeno to djelo na petnaest stranica. U knjižici je sažeo ono što će opširnije obrađivati u druga dva izdanja Pregleda starina. Kad su na kapitulu u Mantovi predstavnici Kapistranske provincije uputili svoj prigovor protiv Bosne, Lastrić je nekima usmeno izložio stanje stvari, a nekima je podijelio tiskane sveščiće i tako je gotovo šuteći na posve lijep način okrunio parnicu uspjehom.[17] Godine 1764. vizitira Provinciju i u veljači slijedeće godine predsjeda kapitulu koji se održao u Kreševu. Godine 1781. zahvaljuje se na dužnosti definitora. Preminuo je u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci 19. travnja 1783. i pokopan u samostanskoj crkvi Kraljeve Sutjeske. Njegov suvremenik fra Jako Baltić je zapisao datum njegove smrti i nadopisao: Biše redovnik osobitog življenja pobožnog. U službi puka izvrstan i u vladanju sce Države, dok još neodiljna biše od kapistranske, mudar i sretan. Uspomena ovog oca vavik će biti u blagoslovu. Dila će njegova uspomenu njegovu vavik pripovidati. Dade na svitlost predike nediljne i svečane. Bog dao kraljevstvo nebesko”.[18]
3. Lastrićeve djelatnosti i povijest franjevaca
Kao franjevac obnašao je različite dužnosti u bosanskoj provinciji (provincijal 1741. – 1745.). Suradnik je isusovcu Danielu Farlatiju na izradi zbornika: Illyricum sacrum. Pisao je djela vjerskog i crkveno povijesnog sadržaja. Objavio je djelo Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis, Venetiis 1765. – preveli fra Ignacije Gavran i fra Šimo Šimić, a priredio Andrija Zirdum (Pregled povijesti Bosanske provincije), 1977. Za potrebe studenata napisao je Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam.Spisateljstvom se bavio do kraja života. Objavio je još djela: Kratak nacin ciniti Put krixa 1758., Nediglnik dvostruk… 1766., Od’uzame 1765. – dva izdanja i Svetgnjak, to jest Govoregnja od svetih… 1766. Premda je Lastrić kao popularan pisac mnogo čitan, ipak je do njegovih djela danas teško doći.
Šezdesetih godina svoga života fra Filip Lastrić počeo se baviti znanstvenim radom. Svojim povijesnim radovima ostavio je vidnog traga u povijesti Bosne. Budući da se Provincija nalazila pod teškim iskušenjima i prijetila joj je opasnost da se ugasi, Lastrić se prihvatio pera da bi dokazao njezina prava i povlastice. On je svoj povijesni rad podijelio s fra Bonom Benićem. Benić je zapisivao podatke koji su se odnosili na sutješki samostan, a Lastrić na cijelu provinciju.
Lastrićeva djela mogu se podijeliti na povijesna i književno-teološka. Najpoznatija Lastrićeva povijesna djela su Commentariolum super Bosnensi provincia i Epitome u tri dijela. Književno-teološka djela su mu: Testimonium bilabium, Put Krixa, Od’uzame, Nediljnik dvostruk i Svetnjak. Potonja djela su bila napisana kao pomoć propovjednicima, a Lastrić je, što se iz djela vidi, želio da domaće franjevačke propovjednike upozna s načinom propovijedanja na Zapadu.
Posebnu pažnju privlače tri (1762., 1765. i 1776.) izdanja Lastrićeve knjige Pregled starina Bosanske provincije. Prije pisanja tog djela Lastrić je usvojio kritičnost pristupa izvorima a literaturu je odabirao prema kategorijama stručnosti. U predgovorima se Lastrić obraća čitaocu i tvrdi da se služio fojničkim i sutješkim arhivom. Mnogo građe nije imao na raspoloaganju, jer je sutješki samostan s arhivom izgorio u rujnu 1685., a fojnički u travnju 1664. Kreševski arhiv i ne spominje, jer je skupa s crkvom i samostanom izgorio 1765. Nešto arhivske građe za treće izdanje Pregleda starina tražio je iz Ugarske. Među knjigama što su se u ono doba nalazile u samostanskim knjižnicama bilo je dosta povijesnih i zemljopisnih djela. Između njih Lastrić je birao uglavnom noviju literaturu i djela koja su slovila kao znanstvena i kritična. Ljetopisi Reda su mu svojevrsni izvori, jer je znao kako je za njih skupljana dokumentacija po svim provincijama Reda. Glavnu literaturu Lastrić je u skraćenicama naveo u trećem izdanju. Dr. fra Andrija Zirdum je pronašao svu literaturu kojom se Lastrić služio i popisao je u Pregledu starina. Tu je navedeno dvadeset djela. Treće izdanje je pripremio za tisak u kolovozu 1775. Sam se nije usudio na put u Anconu da tamo nadzire tiskanje, već je taj posao povjerio svom sestriću Martinu Vazgeču Bilaviću. Ubrzo je tom djelu dodao dva dodatka i stvarno kazalo. Kako se u tom djelu potkralo nekoliko pogrešaka ispričava se fra Gašparu Vinjaliću: “Da nisam gotovo osamdesetogodišnjak, da mi je barem dvadesetak godina manje, i da mi ne drhte ruke, sigurno bih ponovno tiskao Pregled starina, ne samo da ga povećam, nego što sam već nakupio mnogo novih podataka kojih onda nisam imao”.[19] Usprkos poteškoćama, svojim djelom Pregled starina Bosanske provincije fra Filip Lastrić postao je začetnik moderne povijesti u Bosni i Hercegovini. On se prvi uspio uzdići iznad ljetopisa, memoara, redanja dokumenata i prešao na znanstvenu povijest.[20] On je u svojim djelima pored povijesti Provincije obradio i povijest domovine.
Z AK L J U Č A K
Nepoznati Martin Jakovović, a poznati fra Filip Lastrić rodio se prije tri stotine, a preminuo prije dvije stotine i sedamnaest godina, bio je veoma cijenjen i utjecajan franjevac u Bosni. Znao je naučiti, braniti i poučiti svoj puk, te mu pokazati pravi put prema sretnijoj budućnosti. Bio je, nadalje, poznat zbog učenosti i svojih djela. Zauzeo je vodeće mjesto u osamnaestom stoljeću, kao aktivni sudionik u crkvenom, kulturnom i političkom životu Bosne.
Uz to bio je veoma poznat kao vrstan poznavatelj pokrajinske prošlosti. Kao povjesničar i to prvi pisac franjevačke povijesti u Bosni, dobio je priznanja od svojih suvremenika. Ni njegovi nasljednici nisu zaboravljali na njegove zasluge i doprinos boljem upoznavanju franjevačke Provincije i svoje domovine.
U vremenskoj distanci od preko dva stoljeća mora se diviti čovjeku Lastrićeve ustrajnosti i jakoj volji u radu tijekom dugogodišnjeg života. Njegov život, i nakon nekoliko spomenutih međaša, bio je ispunjen napornim radom i borbom za opstanak provincije Bosne Srebrene. Lastrić je bio veoma odlučan u svojim nastojanjima. Kada je izgledalo da su gotovo svi protiv njega, išao je naprijed. Pored brojnih visokih dužnosti koje je vršio u Provinciji, Lastrić je uspijevao naći vremena i za znanstveni i književni rad. Tako je napisao i objavio više vrijednih djela.
Uvjeti u kojima je Lastrić živio i stvarao bili su izuzetno nepovoljni, teško je bilo doći do podataka i literature, a i sam njegov život bio je ugrožavan od Turaka. Oni su često navaljivali na franjevačke samostane i uništavali kulturno blago i dokumentaciju. Čak su ga jedanput ranili pri napadu na sutješki samostan.
Proučavao je i pisao povijest, ne toliko iz unutarnjih pobuda koliko zbog potrebe da brani Provinciju u kojoj je djelovao od njezinih protivnika; usput je htio svijetu pokazati ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine. Zato se njegov povijesni opus ne može istrgnuti iz vremena u kome je nastao, niti odvojiti od problema s kojima se izravno suočavao.[21] S nimalo umanjenim naglaskom i u prigodi ovogodišnjeg spomeničkog slavlja na fra Filipa Lastrića mogu se ponoviti riječi fra Jake Baltića: “uspomena ovog oca vavik će biti u blagoslovu. Dila će njegova uspomenu njegovu vavik pripovidati.”
