U vrime ditinjstva, svaka je kuća u selu, uz obaveznu motiku, stap, vučiju, prakljaču, ručni mlin za kavu…imala i molitvenik fra Anđela Nuića.
Najizlizanije misto u tom molitveniku, crnih korica, svakako je čuveni “Gospin plač”, koga se, u vrime korizme, obavezno molilo uz večernju molitvu.
Mili Bože, šta sam suza isplakala zbog njeg!
Da je po današnju, tužila bi fra Anđela za du’ovne bole, vala.
Tribalo bi iznad te molitvice staviti ono upozorenje, kao na filmovima:
” Sadržaj koji slijedi, ne preporuča se mlađima od 15 godina.”
Ma, šta 15!
Ni dandanas ga ne mogu čitati bez opasnog potresa srca i višestrukih trauma.
Najpatetičniji stihovi ikada, van svake konkurencije.
Grčke tragedije im nisu ni do kolina.
Ni nanile!
Oni potresni Gospini jauci, pa ono, jednako potresno, Isusovo tješenje majke…ojme meni!
“Primi sinko na križ mene,
Nek’ i moje lice vene!”
Pa, to je da izda’neš od tuge…
Već kao petogodišnje dite, gorko naricah nad tim riječima koje jedva razabirah.
Kasnije ih kontah naokorič, bez potribe za molitvenikom.
Nije se čudit što me svojski obilužilo za vas život.
Babe nam i matere imaju i danas taj molitvenik i najčešće ga odnose sa sobom i na’ni svit, zajedno sa svojon krunicom.
Taj, od davnina prepoznatljivi, izraz neizmjerne pobožnosti naših dragih žena.
*******
naokorič – napamet
foto Ramski Vjesnik
